Djordano Bruno                                                                                     

Obraćanje učenom, smernom i pobožnom čitaocu


Avaj, slušatelju moj, ti koji si, ne uz vrele uzdahe, slinav plač i tragične jadikovke, nego s ljubavlju, okom i pameću, kadar da se setiš mog uma, da podražavaš moj glas i iznosiš moje  argumente: koliko su čula lažljiva, koliko je mutna misao i koliko nevešto rasudjivanje koje usled delovanja iskvarenog, zlonamernog i pristrasnog suda ne vide, ne promišljaju i ne odredjuju, onako kako na to obavezuje priroda, istina razuma i veličanstveni sjaj svetoga neznanja, učenog ovčinstvo i božanstvenog magaraštva. Jao meni, koliko je samo nekima na smetnji ova nebeska divota, što je na sebe navukla tešku omrazu medju živim ljudima; protivu nje jedni namrgodjeno oštro besede; drugi keze zube i zajedljivo zakeraju, a treći zbijaju šale tresući se od smeha. Dok sa svih strana preziru, ismevaju i ruže neku stvar, ne čuješ' da govore bilo šta drugo do: ‛„Taj ti je magarac, taj postupak je magareći, to je čista magaraština “, bez obzira na to da li te reči uopšte treba upotrebljavati kada je reč o zrelim razgovorima, postojenim namerama i odmerenim sudovima.

Kuku meni ! Zašto osećam tugu u srcu, žalost u duši i teret na grudima kad mi se pred očima javi nesposobna, glupa i neuka gomila što sasvim pogrešno misli, zajedljivo govori, bezobzirno piše i proizvodi zlobne besede o mnoštvu spomenika što se nalaze u štamparijama, u knjižarama, svuda, s onu stranu podsmeha, prezira i pogrda koje oni izražavaju: Zlatni magarac, Pohvala magarcu, Hvalospevi magarcu;14 zar tu niko ne misli ni na šta drugo nego da slavno magaraštvo ironičnim rečima izvrgava ruglu, prezire i grdi ? Pa ko onda na belom svetu ne bi pomislio da i ja isto činim ? Ko bi bio kadar da obuzda jezike da i mene ne stave na iste muke, kao nekoga ko je pošao  tragom onih koji demonstriraju nad tom temom ? Ko bi smogao snage da ih natera da se uzdrže i da ne počnu da misle, tvrde i potvrdjuju da moja namera nije da iskreno i ozbiljno pohvalim magarca i magaraštvo, nego da se spremam da dolijem ulje u svetiljku koju su drugi već upalili.

Kako bilo da bilo, o moje, nadmene i bezobzirne sudije, o, zaludni zlikovci i klevetnici, o, mračni i strasni progonitelji, stanite ,osvrnite se, pogledajte bolje: sagledajte, proniknite, razmislite da li su prosti pojmovi, iskazne rečenice i silogističke besede koje iznosim u prilog toj svetoj, neokaljanoj i osveštanoj životinji, čiste, istinite i ubedljive, ili su  lažne, nemogućne i privedne. Ako zaključite da se zaista oslanjaju na temelje jake, ako ne i lepe, ako ne i dobre, nemojte ih zaobilaziti, nemojte ih izbegavati, nemojte ih odbacivati; nego ih samo prihvatite, sledite prigrlite, i ne dozvolite da vas vezuje navika da verujete, da vas savlada samodovoljnost mišljenja i ne povedite se za praznim pričama, ako vam već svetlost intelekta drugačije pokazuje, glas doktrine drugo dovikuje, čin iskustva drugačije potvrdjuje.

Šta mislite da je idealni kabalistički magarac, onakav kakav je izložen u korpusu svetih spisa ? Šta mislite da je pegazovski konj što se pojavljuje u obličju pesničkih prividjenja ? Šta mislite o kilenskom magarcu dostojnom da bude zaodeven in croceis, u zlatnu odeždu na najraskošnijim akademijama koje zamisliti možete ?

Ako drugu i treću misao za sada ostavimo po strani, i ako se upustimo samo na polje prve, koliko platonovske toliko i teološke, treba da znate da ne nedostje svedočanstva u božanskim i čovečanskim spisima što su ih ostavili svešteni i mirski učenjaci koji o tome govore pod senkom nauke i u svetlosti vere. Onaj ko je makar umereno vešt ovim učenjima znaće (velim) da ne lažem kada kažem da je idealan magarac produktivno, formativno i perfektno natprirodno načelo magareće vrste. Mada se u prostranom okrilju prirode može videti da se on razlikuje od drugih vrsta, drugorazredni, što će reći ljudski um tu vrstu shvata preko drugačijih pojmova nego što to čini kada pojmi druge oblike; i pored toga ( što je najvažnije ) u prvom umu ova vrsta jednaka je ideji o ljudskoj vrsti, istovetna vrsti kojoj pripada zemlja, mesec, sunce, i vrstama kojima pripadaju inteligencije, demoni, bogovi, svetovi, univerzum. To je čak vrsta od koje ne samo magarci nego i ljudi, i zvezde, i svetovi i životinje na svetu, svi zavise: to je ona vrsta u kojoj nema razlike izmedju oblika i predmeta, izmedju stvari i stvari; ona je savršeno jednostavna i jedna.

Vidi ti to, otuda, dakle, prističe uzrok usled kojeg se beprekorni svetac nad svecima sada zove ne samo lav, jednorog, nosorog, vetar, oluja, orao, pelikan, nego i nečovek, nesreća ljudska, šljam iz gomile, ovca, jagnje, crv, slika krivice, pa ga čak nazivaju i greh, i još gore imena mu izdevaju. Sagledajte načelo koje stoji iza razloga iz kojeg se ni hrišćani ni Jevreji ne vredjaju, nego im služi na čast i shvataju kao pobedu kada ih u metaforičnim aluzijama u svetim spisima predstavljaju pod magarećim titulama i definicijama, kada im kažu da su magarci, kada ih tumače kao magarce: gde god se o toj blagoslovenoj životinji raspravlja, u bukvalnoj pouci, u alegoriji smisla, anagogiji svrhe, shvatamo da se govori o pravedniku, o svecu, o Božijem čoveku.15

Medjutim, kada se u Izlasku govori o čovekovom iskupljenju i preobraženju, uz njih se spominje i Magarac. „ Svako magare prvenče otkupi jagnjetom “, kaže, „ svakog prvenca čovečijeg otkupi. “ Tamo gde se u istoj knjizi nameće zakon muškarčevoj želji za ženom, za služavkom, u istom odeljku naći ćeš i vola i magarca; kao da nije ništa manje važno rečiti pitanje greha i požude u jednom ili drugom slučaju. Zato, kada u  Knjizi o sudijama Devora i Varak, sin Avinejemov, pevaju „ Čujte, carevi, načuljite uši, knezovi, koji jašete na belim magarcima, koji sedite u sudu “ , sveti rabini to tumače ovako : „ O, vladari zemaljski,koji ste iznad brojnih naroda i nad njima vladate svetim bičem, kažnjavajući osudjenike, nagradjujući dobre, i pravedno uredjujući stvari. “

Kad god  Petoknjižje zapoveda da vratiš na pravi put zalutalog magarca i vola bližnjega svojega, učeni doktori nalaze moralno tumačlenje da, kada se desi da naš bližnji u Bogu, koji je u nama i kroz nas, skrene sa puta pravde, mi treba da ga ispravimo i upozorimo. Kada se glavar sinagoge rasrdio na Gospoda što isceljuje u subotu, On mu odgovori da „ nijedan dobar čovek u bilo koji dan neće ostaviti magarca ili vola ako je upao u bunar “, pod čime sveti pisci razumeju da je magarac prost čovek, da je vo čovek onakav kakav je po prirodi, bunar je smrtni greh, a kad neko vadi magarca iz bunara to božanska milost i služba iskupljuje svoje miljenike iz one provalije. Eto, dakle, kako je iskupljeni, cenjeni, željeni, vodjeni, usmeravani, upozoreni, poučeni, oslobodjeni, i konačno predodredjeni narod označen kao magarac, i nazvan Magarac. To je zato što su magarci oni preko kojih božanska blagodet pljušti po ljudima, i zato jao onome ko ostane bez svoga magarca, i tu se sasvim lepo može videti koliko je teška ona kletva što pada iz Ponovljenih zakona, kada Bog preti: „ Magarac tvoj oteće se pred tobom, i neće ti se vratiti “

Prokleto bilo carstvo, nesrećna država, opusteo grad, opustela kuća odakle je proteran, izbačen i udaljen Magarac. Kuku pameti, savesti i duši u kojoj magaraštvo nema učešća. Svima je poznata izreka ab asino excidere 16, kojom se označava da je neko propao, uništen, svrgnut. Origen Adamantije, poštovan medju pravovernim i svetim doktorima, kaže da plod propovedi sedamdeset i dvojice učenika označava sedamdeset i dve hiljade magaraca koje je narod  Izrailja izvojevao od  Madijanaca:17 razume se tako da je svaki od one sedamdeset i dvojice stekao po hiljadu magaraca, to jest savršen broj predodredjenih duša, izvukao ih iz ruku Moava, odnosno oslobodio ih Sotonine tiranije. Tome treba  dodati da su najpobožniji i najsvetiji ljudi koji su voleli i izvršavali stari i novi zakon, apsolutno, i po posebnoj povlastici, nazvani magarci. A ako meni ne verujete, proučite šta je o tome napisao Jevandjelista: „ Magaricu privezanu i magare s njom odrešite i dovedite mi “18 Razmišljajte o besedama jevrejskih, grčkih i latinskih teologa o odeljku iz knjige Brojevi: Aperuit Dominus os asinae, et locuta est.19 Pogledajte koliko je mnogo drugih mesta iz svetih spisa sa time saglasno, gde je često uveden provideći Bog da otvori usta raznim božanskim i proročkim ličnostima, kao onaj što kaže: „ Oh, Gospode, Gospode, evo ne znam govoriti”; 20 i gde kaže: „ Otvoriću ti usta “;21 i mnogo puta je rekao: Ego ero in ore tuo;22 toliko se puta molio: „ Gospode, otvori usta moja “; 23 pa onda u Novom zavetu: „ Nemi govore, nišči propovedaju “24 - sve je uobličeno kroz to da je Gospod otvorio usta magarice, i ona je progovorila. Preko njenog autoriteta, preko njenih usta, glasa i reči, pripitomljena je, savladana i zauzdana naduvena, gorda i drska svetovna nauka; sravnjena je sa zemljom svaka visina koja se osmelila da digne glavu ka nebu: naime, Bog je izabrao slabašne stvari da pometu sile svetovne. 25 Lude je stvari izdigao na dobar glas, jer je smatrao da je ono što se ne može obnoviti znanjem, obnovljeno kroz sveto ludilo i neznanje: osudjena je, dakle, mudrost mudrih, i razboritost razboritih je odbačena. Ludaci na svetu su ti koji su stvorili religiju, obrede, zakone, veru, pravila života; najveći magarci na svetu ( a to su oni koji, bez ikakve druge pameti i nauka, bez ikakvog života i gradjanskih navika, gnjile u večnoj pedanteriji ) jesu oni koji po milosti neba reformišu strašnu i iskvarenu veru, vidaju rane zagadjene religije, i uklanjajući  zloupotrebe sujeverja krpe poderotine na svojoj odeždi; ne pokreće njih bespoštedna radoznalost da tragaju, niti će ikada tragati za tajnama prirode, izračunavajući kretanje zvezda.

Pogledajte da li ih zanimaju, ili su ih ikada zanimali tajni uzroci stvari; opravdaće oni propast svakog carstva, svako rasejanje naroda, požare, krvoprolića, uništenja i istrebljenja; pogledajte da li ih potresa hoće li ceo svet zbog njih skončati: samo da se sirota duša spase, samo da se na nebesima sagradi zgrada, samo da se vrati blago u onu blaženu otadžbinu, ne brinu oni brigu za slavu, blagostanje i blaženstvo u ovom krhkom neizvesnom životu; sve zarad onog budućeg života, savršeno izvesnog i večnog.

Njih označava alegorija drevnih mudraca ( koje božanski duh ne htede da izneveri, nego im ipak otkri ponešto, upravo zato da se ne bi mogli opravdati ) u onoj mudroj basni o bogovima koji su se borili protiv pobunjenih divova, sinova zemlje i drskih otimača neba, koje su pomeli, uplašili, prestravili, savladali i pobedili glasovi magaraca.

Ista stvar dovoljno je izrečena tamo gde je sklonjen veo sa svetog lika, i oči su uprte u anagoški smisao tog božanskog Samsona što je magarećim čeljustima pobio tisuću Filistinaca ; 26 naime, kako kažu sveti tumači, u čeljustima magaraca, a to znači propovednika zakona i službenika sinagoge, i u čeljustima magareta, a to znači propovednika novog zakona i službenika borbene crkve, delevit eos, to jest on je zbrisao, uništio onu tisuću, onaj potpun broj, one sve, kako je pisano: čeljušću magarećom jednu tisuću,  čeljušću magarećom dve tisuće; i nazva ono mesto Ramat-Lehija, što znači uspenje čeljusti. Iz toga kao plod propovedi nije proistekla samo propast moći mrskoga neprijatelja, nego i spasenje preporodjenih: jer iz same čeljusti, to jest delovanjem same propovedi, nastale su i pokuljale vode što pronose božansku mudrost, šire nebeski blagoslov i onima koji od njih piju daju život večni.

O, moćne i pobedonosne čeljusti magareće crkotine, o, božanske, milosrdne i svete čeljusti upokojenog magareta, nije li to svetost, milosrdje i božanstvo, sila i pobeda celoga magarca, potpunog i živog magarca, magareta i majke, ako je tako velika slava i vaznesenje tih kostiju i presvetih moštiju ? I obraćam se vama, premili slušaoci; vama, vam se obraćam, prijatelji, čitaoci moga pisanja i slušaoci moga glasa; i kažem vam, upozoravam vas, pozivam i zaklinjem da se vratite sebi. Spasite me od svoga zla, pristanite uz ono što je dobro u vama, oslobodite sebe gordosti svoga srca, povucite se u nišči duh, budite smerni pameću, odrecite se razuma, utrnite bleštavu svetlost uma od koje plamtite i izgarate; bežite od onenauke koja uvećava vaš bol; odrecite se svake razboritosti, budite zatočenici svete vere, budite blagoslovena magarica, pogružite se do blaženog magareta, radi kojih je jedinih spasitelj sveta rekao službenicima svojim: Idite do grada pred vama; a to znači, idite po vasionom svetu svom, čulnom i telesnom,  što je kao privid suprotstavljen i podredjen svetu inteligibilnom i netelesnom. Naći ćete vezanu magaricu i magare: srešćete narod jevrejski i paganski, pokoren i pod tiranijom, kao roblje Velijala. 27

I još kaže: Odrešite ih: izvedite ih iz ropstva, propovedajući Jevandjelje i polivajući ih vodom krštenja; i dovedite ih meni, da mi služe, da budu moji: tako će, noseći na grbači teret mog tela, to jest moje svete institucije i zakone, pod uzdama mojih božanskih saveta, postati dostojni i kadri da sa mnom udju u pobedonosni Jerusalim, u nebeski grad. Tu vidite ko je iskupljen, ko su pozvani, koji su predodredjeni, koji su spaseni: magarica, magare, nišči duhom, slabi pameću, dečica, oni čija je pamet kao u deteta; oni, oni će ući u carstvo nebesko; oni će, zato što su prezreli svet i njegove raskoši, zbacili odeću, odbacili od sebe svaku brigu za telo, za meso koje obavija dušu, tako što su ga sebi pod noge stavili, na zemlju ga bacili, da bi otvorili slavniji  i pobedonosniji prolaz magarici i njenom dragom magaretu.

Molite, molite Boga, premili moji, ako još niste magarci, neka vam dade da budete magarci. Samo vi imajte volje za time; i zacelo, milost će vam biti lako biti udeljena; jer, iako ste po prirodi magarci, i uobičajena poslušnost nije ništa drugo do magaraštvo, morate dobro razmisliti i imati na umu da je veliko dobro da budete magarci po Bogu: velim, da li ćete biti medju nesrećnicima koji ostaju vezani pred vratima, ili medju srećnicima koji će ući u hram. Setite se, vernici, da su naši praroditelji u ono vreme ugadjali Bogu, i bili u njegovoj milosti, pod njegovom zaštitom, zadovoljni u zemaljskom raju, gde su bili magarci, što zanči da su bili prosti i nisu znali ni za dobro ni za zlo; kad ih je želja da spoznaju dobro i zlo dovela u iskušenje, i tako ništa nisu uspeli da saznaju; kad su mogli da poveruju u laž koju im je rekla zmija; kada im je moglo biti rečeno čak i ovo: Mada je Bog rekao da će umreti, moglo bi biti suprotno; u takvom stanju, bili su blaženi, bili su prihvaćeni, oslobodjeni svakokg bola, brige i nevolje. Setite se i toga da je Bog voleo jevrejski narod kada je ovaj bio smeran, poslušan, bedan, potlačen, neuk, podjarmljen, nosio teret, teglio, i samo mu je još rep falio da bude pravi magarac u misirskkom ropstvu: tada ga je Bog nazvao moj narod, moji ljudi, moje izabrano koleno.

Izopačen, pokvaren, nedostojan, prevaren rečeno je za njega kada je bio pod vlašću, dostojanstvom, veličinom i likom drugih naroda i carevina kojima svet odaje počast. Nema toga ko neće pohvaliti zlatno doba, kada su ljudi bili magarci, nisu znali kako da obradjuju zemlju, nisu znali kako jedan nad drugim da vladaju, kako da više saznaju o drugome, krov im bile špilje i pećine, parili se s ledja, kao životinje, nije bilo mnoštva pokrivača za telo radi skrivanja, ni začina i hrane za požudu i proždrljivost; sve je bilo zajedničko, jele su se jabuke, kesten, žir, onako kako ih je majka priroda stvorila. A svako zna koliko, ne samo u ljudskom rodu nego i medju svim vrstama životinja, majka najviše voli, najlepše mazi, najviše ugadja, čuva od briga, grli, ljubi, steže, pazi najmladjeg sina, zato što ne razlikuje dobro i zlo, nego je poput jagnjeta, poput životinje, magarac je, ne ume dobro da govori, na ume naročito da misli; a kako postaje pametniji i razboritiji, to mu roditelji pružaju manje ljubavi, brige nežnosti. Nema tog neprijatelja koji se neće sažaliti, koji neće smekšati, blagonaklon biti u tom uzrastu prema nekome ko nije ni muškarac, ni djavo, ni čovek, ni mužjak, nije pametan, nije bradat, nije jak, nije zreo.

Ali, kada je Gospoda Boga hteo da podstakne na milost i sažaljenje, prorok je rekao: Ah ah ah, Domine, quia nescio loqui;28 i takvim njakanjem i takvim rasudjivanjem pokazuje da je Magarac. A na drugom mestu kaže: Quia puer sum. 29 Ali kada se vapi za oproštajem greha, u božanskim knjigama se često stvar predstavlja rečima: Quia stulte egimus, stulte egerunt, quia nesciunt quid faciant, ignoramus, non intellexerunt. 30

Kada hoće od njega da izmole veću milost, da ljudima uliju veću veru, da pokažu blagodet i moć, na jednom mestu se kaže da su apostole smatrali za pijanice;31na drugom mestu, da ne znaju šta govore, zato što to i ne govore oni;32 i za jednoga od najboljih, da bi se pokazalo koliko je u njemu niščega, kaže se da se uzneo na treće nebo,čuo tajne nečuvene, i da nije znao da li je mrtav ili živ, da li je u telu ili izvan njega.33 Drugi kaže da je video da se nebo otvorilo, 34 i mnogo drugih stvari kojih se drže Božiji miljenici, kojima je otkriveno ono što je skriveno ljudskom znanju, i u očima racionalnog razmišljanja predstavlja izvanredno magaraštvo: te ludosti, magarštine i bezumlja su kod našega Boga mudrosti, junačka dela i razum; a on traži da njegovi pilići, njegovo stado, njegove ovce, njegovi mali, njegovi ludi, njegovo magare, njegova magarica, budu takvi da mu veruju, da ga vole, slede. Nema, nema, kažem boljeg ogledala koje se može staviti pred ljudske oči nego što je magareće magaraštvo, koje će jasnije i prema svim brojevima pokazati kakav treba da bude onaj ko radeći u vinogradu Gospodnjem mora očekivati naknadu za dnevni trud, slast blažene večere, počinak koji sledi za ovim prolaznim životom.

Nema boljeg i sličnijeg podobija koje će nas povesti, prevesti i privesti večnom spasenju najpažljivije što se može od istinskog znanja što ga potvrdjuje božanski glas: kao što, naprotiv nema ni stvari koja će nas delotvornije strmoglaviti u središte i provaliju pakla od filozofskih i racionalnih kontemplacija, koje se radjaju od čula, rastu u diskurzivnoj sposobnosti i sazrevaju u čovekovom intelektu. Prinudite, prinudite, dakle, sebe da budete magarci, o, vi koji ste ljudi. A vi koji ste već magarci, učite, trudite se, navikavajte da stalno postupate sve bolje i bolje, kako biste stigli do tog cilja, do tog dostojanstva koje se ne stiče učenjem i delanjem, ma koliko veliki oni bili, nego verom; a ne gubi se usled neznanja i nedela, ma koliko bezočni bili, nego usled bezbožništva, kako kažu, po rečima Apostola. 35

Ako se tako budete spremali i vladali, ako takvi budete bili, bićete upisani u knjigu života, steći ćete blaženstvo tako se boreći, i slavu u ovoj pobedonosnoj crkvi u kojoj živi i caruje Bog na vekove vekova.

Tako neka bude !

  

                            

14 Zlatni magarac je naslov koji je tradicionalno davan Metamorfozama Lukija Apuleja; i Makijaveli je napisao pesmu pod naslovom Zlatni magarac; Encomium asini je naslov jednog poglavlja u knjizi De vanitate scientiarium Kornelija Agripe iz Netsehajma

15 O Bogu, o Hristu, može se govoriti samo kroz slike, piše Dionisije Areopagita u Nebeskoj jerarhiji; tradicija je duga, proteže se kroz milenijume, prelazi iz književnog olika u likovni i obrnuto

16 Ab asino excidere – pasti s magarca

17 Brojevi, 31:32-34. U Bibliji se, u stvari, navodi brojka od  šezdeset tri hiljade. Poreklo ovog objašnjenja nalazi se u Origenovoj XXVII Homiliji o Brojevima.

18 Matej 21:1-2; takodje, Marko 11:1 i Luka 19:29 gde se ne spominje magarica, nego samo magare.

19 „ Otvori Gospod usta magarici, i ona reče “, Brojevi, 22:28

20 Knjiga proroka Jeremije, 1: 6.

21 Jezekilj, 3:27.

22 „ Ja ću biti u ustima tvojim”, Izlazak, 4:10-12

23 Psalam 51:15.

24 Različiti priredjivači i komentatori ovog dijaloga, Djovani Djentile, Guco i Armerio, Ćiliberto i Tirinancijeva, upućuju na mesto kod Luke, 7:22; medjutim, tu se govori o gluvima i slepima, gubavcima, mrtvima i siromašnima ali ne i o nemima.

25 „ Nego što je ludo pred svetom, ono izabra Bog da posrami premudre; i što je slabo pred svetom, ono izabra Bog da posrami jako; i što je neplemenito pred svetom i uništeno izabra Bog, i što nije, da uništi ono što jest “ I Korinćanima, 1:27-28

26 Sudije, 15:15

27 Velijal je jedno od imena „ zloga” ili  djavola, u Ponovljenim zakonima 13:13, Sudijama 19:22, I Samuilovoj, 2:12 i 10:27

28 Oh, Gospode, Gospode, evo ne znam govoriti ! “, Jeremija, 1:6.

29 „ Jer sam dete “ , Jeremija, 1:6.

30 Zato što smo mi postupili ludo, oni su postupili ludo, zato što oni ne znaju šta da čine, ne znamo ni mi, a oni to ne razumeju. Druga knjiga dnevnika, 16:9;Izreke, 14:24,15:2,15:124;Prva Korinćanima, 14:38.

31 Dela apostolska, 2:15

32 Luka, 18:34

33 Druga Korinćanima, 12:2-5

34 Otkrivanje, 21:1-27.

35 Dela apostolska, 2:15.

obrada: Posada

                             Branko Miloš

KORIJENI ROCK'N'ROLLA

" MI SMO POLITIČARI EROTIKE,ZALAŽEMO SE ZA SVE ŠTO IMA VEZE S POBUNOM,HAOSOM I BESMISLOM... - JIM MORRISON.”

Američka se kultura pretežno razvijala na dvjema
tradicijama koje su unesene na američki kontinent: europskoj koju su donijeli bijeli doseljenici i afričkoj koja je stigla
zajedno s crnim robovima. Dugo se inzistiralo na radikalnom razgraničenju ovih dviju tradicija i potpunoj dominaciji
bijele kulture, ali povijest je ipak vodila njihovu približavanju. Tijekom dvadesetoga stolječa približavanje je, osobito
na glazbenom području, bilo tako veliko da je dovelo do miješanja i međusobnoga stapanja. Iz toga međusobnog
stapanja nastala je glazba nazvana rock'n'roll. S obzirom na to da je rock'n'roll sinteza elemenata dviju glazbenih
tradicija, nužno je ukratko iznijeti temeljna obilježja i jedne i druge.

Afroamerička tradicija - duhovni elementi

Među elementima afričke kulture, koju su u Ameriku
donijeli porobljeni crnci, posebno mjesto zauzimala je specifična ritmička glazba stvarana na udaračkim i duhačkim
instrumentima. Ta je vrsta instrumenata u Africi imala višestruku namjenu. Osim što su služili za prenošenje poruka,
iznimno veliku ulogu igrali su u tamošnjim religijskim ritualima. Pružali su glazbenu potporu ekstatičnom plesu
koji je šamana vodio u trans, a na njima je građen i akustični ugođaj u kojem je zazivano božanstvo.
Usprkos tomu što joj je ishodište u afričkim korijenima, za afroameričku glazbu nipošto se ne može reći da je ona
samo izvezena afrička glazba. Afričkoj je kulturi na američkom tlu u početku prijetilo zatiranje, jer je dopremljenim
robovima bila zabranjena upotreba spomenutih instrumenata i prakticiranje izvorne kulture. S druge strane, crno je
stanovništvo bilo izloženo i prisilnim i spontanim utjecajima kulture njihovih gospodara, a to je također moralo ostaviti
svoje tragove.

No do zatiranja afričke kulture na američkom tlu ipak nije došlo. Nemoguće je bilo zapriječiti sve oblike njezina
prakticiranja, a kad se među robovima počelo širiti kršćanstvo, nastali su ne samo povoljniji uvjeti za preživljavanje
afričke baštine nego se javila i prigoda da neki njezini elementi posve iziđu iz "poluilegalnosti". Naime, robovima je
bilo dopušteno da u kršćansko bogoslužje unesu i elemente svoje kulture. To je dalo snažan poticaj razvoju afroameričke
glazbe jer su Afroamerikanci europsku crkvenu glazbu, s kojom su se tada susretali, prilagođavali afričkom glazbenom izrazu
i stvorili vlastite izražajne forme. Tako su nastale crnačke duhovne pjesme nazvane spirituals i jubilees.
Afroamerikanci su rado prihvaćali novu vjeru jer su u njoj nalazili osmišljenje zemaljske patnje i novu nadu.

Robovski položaj i teško izdrživa stvarnost usmjerili su većinu njihovih razmišljanja u težnju za slobodom pa je
logično da je i središnji motiv njihovih duhovnih tekstova bilo izbavljenje. U ovom razdoblju na njih je dublji dojam
ostavljao Stari zavjet, a nepresušan izvor utjehe i inspiracije bila im je Knjiga Izlaska. Pritom su sebe redovito
poistovjećivali s porobljenim izraelskim narodom. O tome svjedoče najčešći motivi spiritualsa (Mojsije izvodi židov-
ski narod iz egipatskog ropstva, David nadjačava Golijata itd). Razrada eshatološke tematike i pitanje morala na
području spolnosti, naravno, nisu zanemareni, ali ipak nisu bili u prvom planu.


    


Afroamerikanci su, što je i logično, novoj vjeri prilazili i usvajali je putem religijskog iskustva i poimanja onostranosti
kakva su razvili u svojoj pradomovini. A u afričkoj religiozno-mitološkoj tradiciji vladao je običaj zazivanja
božanstva, pri čemu je sam ritual pratila ekstatična ritmička glazba. Po njihovu vjerovanju ovim činom zazivanja
moglo se privoljeti božanstvo da napravi ono što Čovjek želi. Afroamerikanci su u kršćanskom bogoslužju opet vidjeli
mogućnost zazivanja božanstva. Sada su umjesto nekog afričkog božanstva ritmički uzvikivali ime Jesus Lord, a
kako se nisu mogli služiti svojim tradicionalnim instrumentima, uzvikivanje Isusova imena pratili su pljeskanjem,
lupanjem nogama i plesnim pokretima.

Tako bi se moglo zaključiti da je afroamerička pobožnost u početku imala karakter snažnoga prosvjeda i neslaganja
sa stvarnosti, a prakticirana je u specifičnoj glazbenoj (ritmičkoj) atmosferi, svojstvenoj afričkoj tradiciji. Njezina
obilježja: nezadovoljstvo postojećim, ritmička giazba i naglasak na tjelesnom, pronosit će se afroameričkom kulturom
u svim njezinim kasnijim pojavnim formama i bit će činitelji koji će imati snažan utjecaj na bijelu kulturu kad dođe do njihova susreta.

Afroamerička tradicija - svjetovni elementi

Područjem crnačke svjetovne pjesme dominirala je glazbena forma nazvana blues. Kako su crnci u razdoblju
ropstva blues rijetko izvodili pred bijelcima, pouzdanih povijesnih podataka o točnom vremenu njegova nastanka
ni nema. Pretpostavlja se da se razvio kao radnička pjesma na plantažama američkoga juga, i to najprije kao isključivo
vokalna pjesma kojoj je poslije dodana glazbena pratnja. S obzirom na glazbenu strukturu obično ga se definira kao
sintezu cmačke pjesme i bjelačkih marševa. Stanovita ekspanzija žanra omogućena je ukidanjem ropstva nakon
završetka američkoga građanskog rata. Životni uvjeti većini Afroamerikanaca ni tada se nisu osobito popravili, ali nestala je
barem zatvorenost karakteristična za raniji ropski položaj crnačke zajednice. To je, naravno, ostavilo traga I
na njihovoj glazbi koja je donedavno poznavala samo oblike zajedničkoga, dominantno duhovnog pjevanja, a sad
je otvoren put k individualizaciji i posvjetovljivanju glazbenog izraza.

Suprotno uobičajenim shvaćanjima, blues nije nikakva tužaljka, nego glazbena vrsta kojom su crnci, mahom bez
cenzure, izražavali svoja društvena shvaćanja i opisivali osjećaje svoje zajednice i aktualne događaje. Znatno se razlikovao
od crnačke duhovne glazbe. Posredovao je sasvim drukčije osjećaje: srdžbu, očaj, optužbe i porugu, a na
području seksualnosti nije poznavao nikakvih tabua. U pogledu metafizičkih pitanja blues-glazbenici većinom nisu
prihvaćali teorije koje je zastupala Crkva. Nisu vjerovali u Boga koji slovi za izbavitelja potlačenih, a koji je "zakazao"
na uklanjanju crnačke bijede. Oni su bili skloniji gnostičkim rješenjima. Brojne je među njima inspirirala jedna mitološka
tvorevina, tzv. blues god, mješavina nastala pod utjecajem biblijskih priča i afričkih predodžbi božanstva.

Iako je blues jednim svojim dijelom, neosporno, sadržavao blasfemne stavove i slobodno izražavao seksualne interese,
ipak je pretjerano poistovjećivati cijeli žanr s ovim motivima. Najbolje ga je definirati kao glazbenu vrstu koja
donosi komentar društvene stvarnosti iz perspektive običnoga (crnog) čovjeka.

Elementi euroameričke tradicije

Glazba bjelačke Amerike, u svojem ranom razdoblju, zapravo je glazba koju su europski doseljenici donijeli sa
sobom. U razdoblju od početka XIX. stoljeća pa do završetka I. svj. rata u Ameriku se uselilo oko 35 milijuna ljudi. U
početku su dominirali Englezi koji su Americi dali snažan anglosaksonski karakter, a poslije su u većem broju stizali
lrci, Nijemci, Skandinavci pa i Slaveni. Brojčana nadmoć došljaka s britanskog otoka omogućila je da njihove glazbene forme,
osobito plesna glazba Engleske, Škotske i Irske, u gotovo neizmijenjenom obliku postanu američkom kulturnom baštinom.
Za sve pjesme anglosaksonske tradicije upotrebljavao se engleski izraz folk, a paralelno s njim, u gotovo istom značenju,
često se upotrebljavao izraz country. Tek tridesetih godina XX. stoljeća počinju se preciznije definirati razlike između folka i countryja.

Folk

To što je Amerika zemlja doseljenika moralo je ostaviti svoje socio-kulturološke posljedice. Doseljenici, pretežno Europljani,
u novi su svijet donijeli poglede, tradiciju i kulturu iz svojih prethodnih domovina. Mnogi su među njima bili jednostavni Ijudi iz
onih društvenih slojeva u kojima se veći dio kultume baštine prenosio usmenim putem. Stoga su među duhovnim prinosima
koje su donijeli u Ameriku prevladavale priče i bajke, ali i brojne narodne pjesme. Karakteristične su među njima bile engleske
i irske ulične balade (street ballads).

Dio uličnih balada bavio se temama karakterističnim za današnji žuti tisak: skandali, senzacije, ljubavne afere... Osim
ovakvih profanih pjesama, usmjerenih na zabavu, postojale su i socijalno-kritičke ulične balade u kojima se odražavao
svijet maloga čovjeka, njegovo ogorčenje zbog rasipnoga ponašanja plemstva na dvorovima i njegov otpor političkim
nepravdama. Na uvezenoj anglo-irskoj matrici u Americi su nastale nove ulične balade s tematikom vezanom uz
povijesni razvoj Amerike. Iako je u ovim pjesmama ponekad bilo pretjerivanja i romantike, one su pretežno bile realistične:
posredovale su osobne osjećaje i težinu svakodnevlja. Krajem XIX. i početkom XX. stoljeća sve veći udio u folku činile
su teme iz života radništva, akcije za poboljšanje njihovih životnih uvjeta i štrajkovi, općenito protest protiv podređenosti i
izrabljivanja. Kako je ova tematika sve više dominirala, sam se folk počeo poistovjećivati s protestnom pjesmom.

U razdobljima društvenih kriza jačala bi populamost protestnoga folka i otvarao se prostor za autore koji su bili u
stanju artikulirati kolektivne emocije. Tridesetih godina, za vrijeme teške privredne krize, kao pravo utjelovljenje žanra
slovio je Woodrow (Woodie) Wilson Guthrie (1912. - 1967.).Woodie se doimao karizmatično i uvjerljivo, što i ne čudi jer
je osobno proživio gotovo svaki dramatični motiv o kojem je pjevao. Rano je ostao bez roditelja. Proputovao je cijelu
Ameriku u potrazi za poslom. Za vrijeme depresije tridesetih godina krenuo je s osiromašenim farmerima iz Oklahome u
Kalifomiju. Iskustvo s ovoga putovanja inspiriralo ga je na pisanje gotovo tisuću pjesama u kojima je opisivao Ameriku
svojega vremena i brojne gubitničke sudbine.

Folk je s vremenom od prvobitno narodne pjesme evoluirao u pjesmu koja se bavi narodom, pretvorio se u kritički
glas mladih intelektualaca. Kao takav je, krajem četrdesetih,bio ograničen gotovo samo na američka sveučilišta. U tom
razdoblju prvo ime folka bio je Peter (Pete) Seeger, nekadašnji lijevo orijentirani student sociologije s Harvarda. Kad
je tijekom pedesetih, u vrijeme McCarthyjeva lova na komuniste, zavladalo opće nepovjerenje prema lijevim političkim idejama,
i folk je pao u drugi plan da bi početkom šezdesetih, pojavom nove generacije društveno angažiranih umjetnika, doživio svoj ponovni procvat.
Iako je u ovom razdoblju glazbena industrija već uhvatila snažan zamah, folk nije odstupao od svojih principa te se i dalje doimao
kao potpuna suprotnost komercijalnoj glazbi. Naglasak je imao na kritičkim tekstovima, inzistirao je na težnji da i sam pridonese uspostavi
pravednijih društvenih odnosa. Može se ustvrditi da mu je glavni instrument bio glas, dok su stvarni glazbeni instrumenti
(najčešće gitara i klavir) imali samo funkciju pratnje. Utjecaj folka na rock-glazbu vidi se u davanju važnosti tekstovima i
u njezinoj angažiranosti za društvena i politička pitanja.

Country

Country svoje korijene vuče iz folka, točnije iz njegove politički manje angažirane sfere. Po svojim glazbenim osobinama i s obzirom na
tematiku kojom se bavi, bio je usmjeren na širok krug slušatelja. U ovoj vrsti glazbe prevladavale su pjesme jednostavnijih melodijskih i harmonijskih rješenja, najčešće u obliku balada. U tekstovnom dijelu donosio je autobiografska pripovijedanja, obiteljske i društvene
teme, romantizirane fragmente iz poljodjelskog i kaubojskog života te izražavao odnos prema religijskim vrijednostima.
Budući da je dugo slovio za primitivnu glazbu konzervativnih provincijalaca, country u gradovima gotovo i nije imao svoju publiku.
U "New York Joumalu" 1900. godine upotrijebljen je izraz hillbilly (brđanin, primitivac), kao oznaka za stanovnike brdovitih područja
između sjeveme Alabame i zapadne Virginije. Nije trebalo dugo da se ovaj izraz počne koristiti i kao sinonim za country-glazbu.

S obzirom na glazbenu matricu folk i country vrlo su srodni, ali oni se međusobno razlikuju po tome što country, iako
odražava stvamost, nije zagovarao agresivniji politički stav. Baveći se stvamošću, prilazio joj je više stoički. Promjene je i
on priželjkivao, ali ne kao plod prevratničkih pretenzija, nego kao nešto što ovisi o sreći, radu i Božjem blagoslovu. Zbog
svoje usmjerenosti na konkretnu društvenu stvamost, country je ponekad nazivan i bluesom bijelaca. Country i blues
doista i imaju zajedničkih crta. Obje vrste glazbe dio su svoje tradicije, rezultat su uspomena na domovinu i svojevrstan
komentar općega stanja vlastite društvene zajednice. No za razliku od bluesa koji je posredovao ponekad i naturalističku
stvamost, country čak i u pjesmama koje otvorenije govore o alkoholu i tjelesnim užicima nije ostavljao dvojbe: skladna
obitelj i patriotizam bili su mu neupitni ideali. Tijekom četrdesetih godina XX. stoljeća, ekspanzijom glazbene industrije, došlo je
do komercijalizacije countryja, pri čemu se veći dio njegova strarateštva odvijao u Nashvillu.

Od tada su i u countryju sve češće pjesme s izraženijom urbanom tematikom: alkoholizam, ovisnosti i manje idilične
bračne situacije. Uslijed tih promjena country, koji je nekoć poistovjećivan s obiteljskom glazbom, počeo se definirati
kao glazba koja donosi priče o stvarnom životu iz perspektive prosječnoga čovjeka. Budući da današnji prosječni
Amerikanac nije istovjetan prosječnom Amerikancu od jučer, suvremeni se country povremeno podrugljivo naziva
glazbom koju inspiriraju žene, gostionica i bejzbol.

Gospel i rhythm'n'blues

Početkom XX. stoljeća u afroameričkoj glazbi sve su dominantnija urbana obilježja, kako u njezinoj duhovnoj tako
i u profanoj komponenti. U crnačkim četvrtima američkih gradova, sredinom dvadesetih godina, na tradiciji spiritualsa i jubileesa
razvio se gospel.Gospel (evanđelje) samim svojim imenom sugerira promjene u religijskoj svijesti kod
Afroamerikanaca i njihov odmak od Staroga k Novom zavjetu. U početku je gospel bio pjevani dio bogoslužja koji upotpunjuje
propovijed, a poslije se razvio u specifičnu glazbenu vrstu u čijim se vokalnim dionicama izmjenjuju pjevač i zbor. Gospel su pisali
religiozni pjesnici i skladatelji, profesionalci, većinom za crkve koje su nastajale u crnačkim getima velikih američkih gradova. Tekstualno
je gospel odražavao težinu svakodnevlja u getu, ali i religiozni žar kojim kršćanska zajednica zaziva Krista Spasitelja.

Kao duhovna pjesma nastala u velegradskom getu, gospel je bio puno otvoreniji utjecajima profanih struja u crnačkoj glazbi,
prvenstveno bluesa i nekih grana jazza. To ga je učinilo atraktivnim i izvan crkvenih okvira što je omogućilo pjevačicama poput Mahalie Jackson, Roberte Martin i Rosette Tharpe da ovom vrstom glazbe postignu veliki komercijalni uspjeh, ali je i dodatno pridonijelo relativiziranju
granica između profanog i religioznog.

Profanom cmačkom glazbom nakon I. svjetskoga rata dominirali su tzv. urbani blues i brojne varijante jazza koje
su izvodile mnogočlane grupe, tzv. big bandovi. Početak četrdesetih donio je bitne promjene. Uslijed povećanih potreba vojne industrije
za radnom snagom došlo je do zapaženije migracije crnoga stanovništva s juga Amerike u velike gradove na sjeveru.
U tom migracijskom valu iz žarišta bluesa (delta Mississippija, Texas, Jugoistočna obala) stigli su i brojni glazbenici koji su se okupljali
u Chicagu, NewYorku i Los Angelesu, čime je zvuk "ruralnih sredina" počeo osvajati i urbane prostore. S druge strane,
mobilizacija brojnih glazbenika u američke vojne trupe uvjetovala je osipanje big bandova i prisiljavala grupe na opstanak s manjim brojem
članova čime su se znatno približavali okvirima kasnijih rock-grupa. Treći je bitan čimbenik masovna proizvodnja električriih gitara.
Kad su blues - glazbenici svoju glazbu počeli svirati na električnim gitarama, razvili su jednu agresivniju formu bluesa koju karakterizira
brži ritam i plesni ugođaj. Paul Ackerman, urednik poslovnoga glazbenog časopisa "Billboard", 1949. godine nazvao ju je rhythm'n'blues. Vodeći predstavnici ovoga glazbenog smjera: John Lee Hooker, Muddy Waters i B. B. King, izazvali su veliko zanimanje i među američkom
bijelom mladeži, pa se ova vrsta glazbe uskoro prelila preko granica crnačkoga geta. Brojni su bijeli country i pop-glazbenici, uviđajući reagiranje mladih na ovu ritmičnu glazbu, počeli svoj glazbeni izričaj obogaćivati njezinim elementima.A u njoj su mogli naći ritam, buntovan stav prema
stvarnosti, lascivnost te sintezu profanog i religioznog.

ASCAP i MAJORS

Javni glazbeni ukus Amerike u prvoj polovini XX. stoljeća, odnosno sadržaje koji su se u tom razdoblju puštali na radio stanicama, određivalo je Američko društvo skladatelja, autora i izdavača (American Society of Composers,Authors and Publishers), skraćeno ASCAP. Ti uglavnom
stariji i iskusniji skladatelji pisali su hitove za tadašnje zvijezde bijele Amerike, poput Franka Sinatre, Doris Day,Deana Martina... Pet velikih diskografskih kuća zvanih MAJORS (Columbia, RCA, Victor, DECCA i Capitol) pokrivale su gotovo cijelo tržište pop-glazbe. Pjesme koje
su pisali članovi ASCAP-a bile su šlagerskoga tipa, usmjerene na publiku srednje dobi, tzv. obiteljsku publiku.

Osnovno obilježje davala im je sentimentalna ljubavna tematika i težnja za idealiziranjem života i stvarnosti. Lascivnih aluzija u ovoj vrsti
glazbe nije se moglo naći, a također ni osvrta na društvene događaje. Radiostanice su po ugovoru puštale samo one pjesme koje su skladali
članovi ASCAP-a. Tako se može reći da se američka pop-glazba razvijala pod patronatom ASCAP-a i MAJORS-a, a sva glazbena šarolikost
izvan toga bila je svojevrsni underground.

U medijima se gotovo nisu mogli čuti ni folk koji se kritički bavio društvenim događajima, a ni country koji je slovio za glazbu provincije.
Naturalistični blues crnačkoga geta nalazio se u još lošijem položaju jer je bio izložen i rasnom odiju. Na radiostanicama, u prodavaonicama ploča
i u sferi javne promocije vladao je bojkot crnačke glazbe uopće. Za nju je glazbena industrija koristila diskriminirajući izraz race music ili race records.

U tom razdoblju nemilosti cmci su morali stvarati vlastite diskografske kuće i radio stanice za koje je korišten izraz indies, koji potječe od engleske
riječi independent (nezavisan). Porastom popularnosti cmačke glazbe diskriminirajući izraz race zamijenjen je izrazom rhythm'n'blues.

Krajem četrdesetih godina crni su proizvođači ploča uspostavili vlastite top-liste rhythm'n'bluesa koje su činile paralelu bjelačkoj pop-glazbi.
Interes za ovu vrstu glazbe bio je u porastu. To bi joj, vjerojatno samo po sebi, otvorilo vrata medija, no neki događaji s početka četrdesetih još su i
ubrzali taj proces. Naime, opći tehnološki napredak i poboljšan životni standard povećali su važnost radioprijamnika u životu prosječnoga građanina,
a paralelno s tim povećao se i udio glazbenih sadržaja u radijskom programu. Ta je činjenica ponukala članove ASCAP-a da 1940. zatraže više novca za svoju glazbu koja se pušta na radiju. Njihovim zahtjevima ne samo da nije udovoljeno nego su radiostanice uzvratile bojkotom njihovih pjesama,
a glazbeni su program privremeno popunjavale ili starim šlagerima ili pravno nezaštićenim folkom. Obje su strane bile svjesne da im
radikaliziranje sukoba donosi Štetu te su se odlučile na kompromis. Radiostanice su prekinule s bojkotom ASCAP-ovih pjesama, a sam ASCAP, uvidjevši da nije nezamjenjiv, zadovoljio se skromnijim postotkom. No sukob je ipak rezultirao dalekosežnim posljedicama. Da bi izbjegli ponavljanje slične
situacije s ASCAP-om, "radiobosovi" su osnovali svoje vlastito udruženje zvano BMI (Broadcast Music Incorporated) koje je, paralelno s ASCAP-om, kreiralo radijski program. ASCAP je i dalje bio nadmoćan, ali više nije bio jedini. Izgubio je monopol na kreiranje ukusa. Budući da BMI nije imao
dostatan broj skladatelja, pokušao je privući dio ASC AP-ovih članova, ali broj onih koje su privukli nije mogao pokriti sve veće potrebe radiostanica.

Situacija je išla na ruku dotad nepoželjnim glazbenim vrstama. Udruženje BMI okrenulo se i onoj vrsti glazbe koju ASCAP nije smatrao
vrijednom. Tako su prigodu dobili i country-glazbenici iz provincije i blues-pjevači iz crnačkoga geta. Time je uklonjena i posljednja barijera koja je priječila da u medije dospije i poimanje stvarnosti koje se radikalno razlikovalo od idilične slike koju su nudili šlageri.

Obilježja novog poimanja stvarnosti bila su: otvorenost, neposrednost, iskrenost, nesklonost idealiziranju, ali i izazovnost,
brutalnost, lascivnost, naturalističnost, opscenost...

                                                                                                                                                                      obrada: Posada

---

---

---