ПРЕВОДИ
|
|
Povratak, Jovan Ducic
The Return
She’ll return once more when the foliage is shed,
And the shores pervaded by the cold winds’ moan.
As if to remind us of the days long dead,
Pale and clad in sables, she’ll make herself known.
Her dignified step will, so quiet and sad,
Attune to the murmuring waters of the fall.
But a shadow darkening her marble forehead,
Its meaning and origin will baffle us all.
On approaching us then, as the spirit of fall,
She’ll imbue the gardens bleak, nature dismal
And us with an anxiousness of some quiet gloom.
And with her gentle hand she’ll release a stream
Of dark sounds from the old piano; all will deem
The Night sprinkling her dust about the drawing room.
Poezija, Jovan
Ducic
Poetry
With stillness of marble and coolness of shade,
Your pale, quiet maidenhood on fantasy feeds.
Let poems of others be women who degrade
Themselves by singing outside in the dirty streets.
Trinkets and ribbons I never use on you,
But plant yellow roses into your long hair.
May your grace be relished by the favoured few,
And pride bid you only for yourself to care.
May your own suffering cause you too much grief
Ever to soothe others in need of relief,
And virtue prevent you from leading reckless crowds.
And remain indifferent as around your body,
Instead of garments luxurious and gaudy,
There floats but a wisp of mysterious clouds.
ДУЧИЋ , ОРИГИНАЛ
Повратак
Вратиће се опет када
лишће пане,
Кад заплачу хладни
ветри обалама,
Као успомена на помрле
дане,
Бледа и у црном, јавиће
се нама.
Њен ће мирни корак да
жалосно прати
Шум јесењих вода. Но
сенка што мрачи
Мраморно јој чело, нико
неће знати
Откуда је пала и шта
она значи.
Ко душа јесени, кад нам
приђе тада,
Испуниће стрепњом неког
мирног јада
Нас, и хладне врте, и
природу бону.
А кад стари клавир
дирне руком лаком,
Биће звуци црни: чиниће
се сваком
Као да прах ноћи пада
по салону.
Поезија
Мирна као мрамор,
хладна као сена,
Ти си бледо тихо
девојче што снева.
Пусти песма других нека
буде жена,
Која по нечистим
улицама пева.
Ја не мећем на те
ђинђуве са траком,
Него жуте руже у те
косе дуге:
Буди одвећ лепа да се
свиђаш сваком,
Одвећ горда да би
живела за друге.
Буди одвећ тужна са
сопствених јада,
Да би ишла икад да
тешиш ко страда,
А чедна, да водиш
гомиле што нагле.
И стој равнодушна, док
око твог тела,
Место китњастог и
раскошног одела,
Лебди само прамен
тајанствене магле.
Himna vekova, Vojislav Ilic
The Anthem of Ages
I know not if it’s just
a dream or I really frequent
A strange place,
where each spot is a monument
Of some devastation of
yore;
The green cypresses
grow dark, the weeds always spread,
And the wet, graveyard
wind shakes the ocean into dread,
And whistles on the
cold and craggy shore.
And I, tired and weary
after a long journey,
Sit on the desolate
shore, while by my side,
Men, women and children
wearing masks on their faces
In a funeral procession
so solemnly do glide.
Where do they come
from? And where are they on end
Taking that hearse as
they sing of awful plight?
And whom do they to
hoary Eternity commend
In the small hours of
the night?
Silently they pass by,
forever wandering in the dark,
And since the times of
old ,
The endless ocean
whispers the cold and sombre anthem
Of the ages of gloom
untold.
Химна векова , Војислав Илић
Не знам је л' на сну само ил' збиља одлазим често
У чудан предео неки. Ту свако казује место
Трагове разорења;
Кипарис зелено тавни и коров шири се само,
И влажни, гробовски ветар океан таласа тамо,
И звижди са хладног стења.
И ја, уморан тешко са даљна некаква пута,
На пусту обалу седам. И тада поред мене
Мртвачки пролази спровод у немом свечаном ходу.,
А маске на лицу носе и људи, деца, и жене.
Одакле долазе они? И куда вечито греде
Тај спровод с песмама грозним?
И кога односе они у крило вечности седе
У вечерима позним?
Ћутећи пролазе они, и вечно по мраку блуде
И од времена давних~
Бескрајни океан шуми суморну и хладну песму,
Химну векова
Превео и обрадио Александар Антић
Ljubaznosću
gospodina Jovana Milenkovića, Svetlana BG
ima (precious) primerak
i svoj prevod pravi samo kao odgovor...
Svako ko otvori, neka
se zatvori u svoju najlepsu skoljku...
28. Septembra 1983.,
otkriće dotad nepoznate Grimove priče objavljeno je na naslovnoj strani
New York Times-a.
"Nakon vise od 150
godina,
Ivici i Marici,
Snezani, Rumpelstiltskinu i Pepeljuzi
pridruzuje se jos jedan
junak Grimove bajke."
Pokrivena velikim
naslovima, ova vest obisla je celi svet.
Priča o dragoj Mili
sačuvana je u pismu
koje je Vilhelm Grim
1816. godine napisao jednoj maloj devojčici,
pismu skrivanom u
privatnoj kolekciji uspomena njene porodice
vise od jednog i po
stoleća.
Wilhelm Grimm
Draga Mili
Stara Grimova priča
po prevodu Ralfa
Manhajma
sa ilustracijama Morisa
Sendaka
u izdanju Kuće "Michael
di Capua Books
Farrar, Straus and
Giroux", New York
Prevod s engleskog:
Svetlana Bezdanov
Gostimir
Draga Mili,
Sasvim sam siguran da
si nekad setala sumarcima ili zelenim poljima i prosla pokraj bistrog
potoka koji putuje. I bacila si cvet u potok, crveni, plavi ili snezno
beli. I on je ponesen daleko, a ti si ga pogledom pratila sve dok
pogled doseze. I odlazio je tiho, malenim talasima, sve dalje i dalje,
čitav jedan dan i čitavu dugu noć, pod svetlosću meseca i zvezda. Nije
mu bilo potrebno mnogo svetla, jer je dobro znao put i nije zalutao.
Kada je njegovo putovanje odbrojalo vreme od tri dana, vreme bez pauze
za odmor, neki drugi cvet je stigao nekim drugim potokom. Neko dete,
bas kao ti, ali daleko odavde, bacilo ga je u neki potok, bas u isto
vreme. Dva su se cveta celivala i nastavila svoje zajedničko putovanje
i ostala zajedno, sve dok nisu potonula na dno.
Isto tako si videla
ptičicu kako uveče leti preko planina. Mozda si mislila da leti u svoju
postelju; ni slučajno, neka druga ptičica letela je preko planina, a
kad je bio mrak na zemlji, one su se srele pod poslednjim zrakom sunca.
Sunce je obasjavalo njihovo perje, a pod iskrama svetlosti one su,
leteći tamo-amo, jedna drugoj rekle mnogo onoga sto mi sa zemlje ne
mozemo čuti. Vidis, potoci i cvetovi i ptice putuju zajedno, a ljudi
ne; velike planine i reke, sume i poljane, gradovi i sela leze izmedju,
imaju svoja uvek-mesta i ne mogu da putuju, a ljudi ne mogu da lete.
Ali, jedno ljudsko srce ide drugome, neuznemireno onim sto lezi
izmedju. Tako moje srce odlazi tebi i, iako te moje oči jos uvek nisu
videle, ono te voli i misli da je smesteno kraj tebe. I ti kazes:
"Pričaj mi." A ono se odaziva: "Da, draga Mili, slusaj."
Bila jednom jedna
udovica, koja je zivela na kraju sela. Na celom svetu je imala samo
malu kuću okruzenu basticom. Deca su joj pomrla, sva osim jedne kćeri,
koju je jako volela. Bila je to draga, fina, uvek poslusna mala
devojčica, koja je izvečeri, pred odlazak u postelju i izjutra, kako bi
se probudila, uvek izgovarala molitve. Bas sve joj je polazilo za
rukom. Kada bi nesto posadila u svom deliću baste, busen ljubičica ili
mladicu ruzmarina, tako bi se dobro primalo, da je bilo gotovo moguće
posmatrati kako raste. Pod svakom pretnjom opasnosti, devojčica bi bila
spasena, pa je majka često, u svom srcu, mislila: Moje dete mora da ima
andjela čuvara, koji je, iako ne mozemo da ga vidimo, uvek prati.
Ali, nije bila Bozja
volja da se njihov srećni zivot nastavi, jer se strasni rat nadvio nad
čitavu zemlju. Jednog lepog, svetlog dana, dok su majka i kći, jedna
kraj druge, sedele pred svojom kućicom, iz daljine je doletao ogromni
oblak dima, a samo tren kasnije nebo se oglasi topovskom vatrom. Krici
i grmljavina prepune vazduh sa svih strana. "Gospode sa nebesa!" zavapi
majka. "Kakva grozna oluja dolazi! Drago dete, kako li ću te spasti od
zlih ljudi?"
I u svom strasnom
strahu, ona odluči da posalje dete u sumu, tamo gde je nijedan
neprijatelj neće pratiti. "Dodji," reče majka, spustajući svojoj
devojčici u dzep komad kolača, koji je ostao od nedeljnog ručka.
"Dodji, dete. Povesću te do sume. A ti onda nastavi samo pravo, sve dok
ne budes potpuno bezbedna; sačekaj tri dana i vrati se kući; Gospod će
ti, u Svojoj milosti, pokazati put."
Ona povede dete do
ivice sume, poljubi je i pusti da ode.
Zamisli kako se dete
osećalo potpuno samo. Zalazila je sve dublje i dublje u sumu, dok je
vetar divljao krosnjama, a kad je trnje počelo da čupa njenu haljinicu,
bila je prestravljena, jer je mislila da su je sčepale čeljusti zveri i
da će je rastrgnuti na komade. Detlići, vrane i jastrebovi krestali su
raspaljeno, a ostro kamenje joj je, pri svakom koraku, seklo tabane.
Posrtala je u strahu, i sto je dalje isla, to joj je srce postajalo sve
uzburkanije. Oblaci su se nadvili nad vascelo nebo, nestao je svaki
trag plavetnila, a olujni vetar se tako sručio, da se pod njim lomilo
sve granje. A onda je uzas u njenom srcu postao tako golem, da vise
nije mogla dalje i morala je da sedne. I tad reče sebi: "O, dragi Boze,
pomozi svom detetu da nastavi put."
Bas kao sto je i
očekivala, osetila je kako joj se srce prosvetljuje. Kisa poče da pada,
ona prepozna utehu i reče: "Bog i moje srce plaču zajedno." I sedela je
tu, sve dok pljusak nije prosao. A onda je ustala i pogledala u nebo.
Videla je kako večernje sunce obasjava runaste oblačiće i pomislila:
Bog svoje stado hrani ruzama, zasto bi mene zaboravio? I tako nastavi
dalje. Sada joj je sve bilo lagodno, a ja verujem da ju je njen andjeo
čuvar, iako nevidljiv, vodio preko hridina i bezdana, jer kako bi inače
mogla bezbedno da se probije? Sva je prilika da je andjeo uputio belog
goluba da nadleće dete i pokaze mu put.
Kada se spustila noć,
devojčica je stigla u dolinu u kojoj vise nije bilo trnja i ostrog
kamenja, već samo meke mahovine i trave, koje su lekovito doticale
njene bolne tabane. A onda su se, jedna za drugom, pojavljivale zvezde
i dete, podigavsi pogled ka njima, reče: "Kako su sjajni okovi velike
kapije neba! Kakva radost nastaje kada ih Gospod otvara!" Iznenada joj
se učini kako jedna zvezda pada na zemlju. Sto joj se dete vise
priblizavalo, to je sjaj rastao, sve veći i veći, sve dok dete, na
kraju, nije stiglo do nekog kućerka i shvatilo da svetlost dolazi kroz
njegove prozore.
Dete zakuca na vrata i
neko reče: "Udji."
Kad udje unutra i
osvrne se oko sebe, devojčica ugleda starca kako sedi. On je
prijateljski oslovi: "Dobro veče, drago dete, jesi li to ti? Ja te već
dugo čekam." Imao je snezno belu bradu, dugu do poda, ličio je na nekog
beskrajno milog i nekog koga je beskrajno vredno obozavati. "Sedi,
drago dete," reče on. "Mora da si umorna. Smesti se u moju stoličicu
kraj vatre, pa se ogrej." I kad se devojčica ogreja, starac reče: "Mora
da si gladna i zedna, daću ti čiste vode da utolis zedj, ali sve sto
imam za jelo je neko korenje sto raste po sumi, pa ćes morati da ga
skuvas."
Devojčica uze korenje,
dobro ga ostruze, skuva na vatri i doda komad nedeljnog kolača, da
oplemeni ukus. Kada je jelo bilo spremno, starac reče: "Gladan sam,
dodaj mi malo." Dobro dete starcu pruzi vise no sto je sebi ostavilo,
ali kad pojede ono sto je ostalo, devojčica se oseti sitom.
Kad zavrsise s jelom,
starac reče: "Sad mora da si pospana. Imam samo jedan krevet. Ti spavaj
u njemu." "O, ne," reče dete. "Malo slame na podu će biti dovoljno meko
za mene." Ali je starac uze u naručje, spusti na krevet i pokri. Ona
izgovori svoje molitve i zaspa.
U zoru sledećeg dana,
kada je otvorila oči, starac je sedeo kraj kreveta, a sunce ulazilo
kroz prozor blistavim sjajem. "Drago dete," reče on. "Sad treba da
ustanes i nesto poradis. Tvoje je da nam sakupis korenja za jelo."
Devojčica srećno podje,
jer se napolju razlegao cvrkut toliko ptica koliko nikada ranije nije
čula, jer je svuda oko nje bilo cveće takve veličine i takve lepote da
nikada u svom zivotu nije videla nista divotnije.
Verujem da bi zelela da
znas ko je starac bele brade u kolibi. Bio je to Sveti Josif, isti onaj
starac koji je jako davno, ovde na Zemlji, brinuo o Hristu Detetu. Znao
je da će mu dobra mala devojčica doći i uzeo je u zastitu. A poslao je
da nesto poradi, samo zato sto nije zeleo da joj vreme bude prazno.
A onda, dok je lutala
livadama i pod drvećem, iznenada uz nju je stala jos jedna mala
devojčica. Uzela je za ruku, pokazala joj gde da nadje najbolje korenje
i pomogla da ga isčupa. Kad im je bilo dovoljno, druga mala devojčica,
onako veoma ljupka i mila, poigra se sa njom i ubra joj cveće. Ova mala
devojčica imala je divnu plavu kosu i lepu crvenu haljinicu i izgledala
je bas kao i sirota mala devojčica, samo sto su joj oči bile krupnije i
sjajnije i sto je bila mozda čak i lepsa od nje. Ja sam prilično
siguran da je to bio njen andjeo čuvar, kome je, ovde u sumi, bilo
dozvoljeno da se maloj devojčici objavi. Opet je dete kuvalo korenje i
trave, koje su sakupile, potom dodalo drugi komad nedeljnog kolača i
opet je Sveti Josif obedovao sa njom.
Treći dan se ni po čemu
nije razlikovao. Čim je izasla iz kolibe, druga devojčica je već bila
tu i igrale su se zajedno u čistoj radosti i blazenstvu. Prolazio je
sat za satom, a sve vreme ovoga sveta im je bilo krcato ispunjenosću.
Vascelo je nebo bilo sjajno i ni oblačak se nije mogao videti. A onda,
trećeg dana, kada se dete odreklo svog poslednjeg komada kolača i kada
su ponovo zajedno obedovali, starac reče: "Drago dete, sada moras da se
vratis svojoj majci. Ovde je tvoje vreme isteklo." "Da," reče ona.
"Drago mi je sto majci idem, ali bih, isto tako, volela da se uskoro
ovamo vratim." Na to joj Sveti Josif pruzi ruzin pupoljak, pa reče: "Ne
boj se. Kada ova ruza procveta, bićes ponovo sa mnom."
Druga mala devojčica,
koja je čekala pred vratima, uzela je za ruku pa rekla: "Vodiću te
prečicom. Bićes s majkom uskoro, ali će ti put biti naporan." I krenule
su zajedno, a na mestima gde mala devojčica nije mogla da se probije,
njen andjeo čuvar joj je pomagao. Ali, na kraju je bila toliko umorna
da je morala da stane. "O, kad bih samo mogla čime da se osvezim, da se
ne onesvestim pre nego sto vidim moju majku." Uto andjeo čuvar ubra
časicu od latica sraslih u krunicu nekog belog cveta, koji mi zovemo
ladolez, pa u nju uspe nekoliko kapi crnog vina, koje devojčicu okrepi
i vrati joj snagu. Krunica tog cveta otada nosi tanke crvene pruge.
Na ivici sume, andjeo
čuvar pokaza rukom ka selu i reče: "Tamo ćes naći svoju majku. Sedi
pred kućom i misli na tebe. Idi sada. Dalje odavde vise nećes moći da
me vidis."
Dete se uputi selu, ali
joj je ono izgledalo čudno i nepoznato. Medju kućama za koje je znala,
bile su neke druge, koje nikada ranije nije videla, drveće je bilo
drugačije, a nigde ni traga stete koje je neprijatelj naneo. Sve mirno,
polen treperi povetarcem, livade zelene, drveće plodovima otezalo. I
nije joj bilo tesko da prepozna majčinu kuću, a kada je prisla blize,
ugledala je staru, staru zenu pognute glave, kako sedi na klupici pred
kućom, uzivajući u poslednjim zracima večernjeg sunca, koje je nisko visilo nad sumom.
Starica podize pogled
i, kad ugleda malu devojčicu, krikne u radosnom zaprepasćenju. "O,
drago dete. Bog mi je uslisio poslednju zelju, da te jos jednom vidim,
pre nego sto umrem." Poljubi je i privije uz srce. I onda mala
devojčica ču da je sa Svetim Josifom u sumi provela trideset godina,
iako joj je to izgledalo kao tri dana. Sav strah i beda, kojom je njena
majka propatila tokom velikog rata, nju je mimoisao, i čitav zivot joj
je bio samo jedan radosni tren. Majka je mislila da su njenu devojčicu
zveri odavno rastrgle u komade, a ipak je, duboko u srcu, očuvala nadu
da će, bar na tren, pogledom uhvatiti njenu priliku, bas onakvu kakva
je bila kada je otisla. I kada je podigla pogled, pred njom je stajalo
drago dete, u istoj onoj haljinici.
Čitavo veče srećno su
sedele zajedno. Onda su posle u krevet, spokojno i veselo, a izjutra su
ih susedi nasli mrtve. Srećno su zaspale, a medju njima je lezala ruza
Svetog Josifa u punom cvatu.
|
|