(Osvane zbor Okeanida na krilatim kolima, koja se spravom s desne strane pomiču. Vide ih gledaoci prije nego Prometej.)
 
Zbor
 
Ti ništa se ne boj! Prijateljska svanu družba  
Na hridi evo ovoj,  
A hitrim takmi se krilma, — s mukom  
Svog oca si srce skloni.  
Vjetra dah donese burni mene,  
Jer udaraca — gvožđa jek u spilju, zabit  
Do mene prodrije,  
Nježni mi stidak pogna.  
Te na kolim' krilatijem bosa sunuh.  
 
Prometej
 
Ao, ao!  
Oj porode Tetije, rodilje divne,  
Vi kćerke Okeana oca, što strujom  
Bez počinka oko cijeloga svijeta  
Sve uokrug struji,  
Ded zirnite, glednite, okovma kakvim  
Ja pripet na vrhu litica ovdje  
U prodoru ovom  
Gle morat ću jadnu stražiti stražu!
 
Zbor
 
Prometeju, da — vidim! Oblačina tmasta  
Sva suza puna pade  
Na moje oči, lik dok tvoj ti  
Na klisuri kidan gledam  
U mukam', vezama gvozdenijem.  
Na krmi su gospoda nova, Olimp drže.  
Po novom zakonu  
Zeus-bog nezakonito  
Sad vlada i silne stare ruši vlasti.
 
Prometej
 
Ej pod zemlju dolje Hadu u krilo,  
Mrtvace što prima,  
U Tartar da beskrajni vrgo je mene,  
U okove nelomne sapeo kruto,  
Ni bog da se tome, a ni tko drugi  
Veselio ne bi!  
Al' sada ti jadan ko ljuljačka zračna  
Gle trpim, što radost dušman'ma je mojim!
 
Zbor
 
Koj' bog je srcem tako tvrd,  
Te radost bi mu bilo to?  
Kom doli Zeusu nijesu slast  
Ti jadi tvoji? Samo on u gnjevu svom  
Dušom nesmiljenom vijek  
Urana porod tlači;  
Prestat neće, dok sebi ne utoli srca strast,  
Ili mu lukavstvom tkogod nedohitnu ne otme vlast.
 
Prometej
 
(napola za se)
 
Jest, zaista mene će, premda se meni  
U strašnijem verigam' raspinju udi,  
Još jednom gospodar blaženih trebat,  
Da pletivo otkrijem ono mu novo,  
S kog žezlo je i čast gubiti njemu.  
I neće me svojim medenim riječma  
Premamit, opčinit, i nikada neću  
Ja strahom se prestrašit ljutijeh prijetnja  
I ono mu odat, dok krutijeh veza  
On ne skine meni i muke ove  
Ne ushtjedne platom meni naplatit!
 
Zbor
 
Ti ljut si, gorkoj nevolji  
Popuštat ne znaš, usta su  
I odveć tebi slobodna.  
A srce meni darnu, do dna prože strah;  
Za tvoj udes strepim ja,  
Gdje li je jednom tebi  
Pristat, luku uočiti — jadima tijem kraj.  
U sina Kronova srce bez suze i tvrda je ćud.
 
Prometej
 
Znam, srca je kamena i sam za sebe  
On pravicu čuva, al' opet ti, sudim,  
Jedanput će biti još mekane ćudi,  
Onako kad tresne;  
Ljutinu će svoju žestoku stišat,  
U ljubavi, prijateljstvu će onda  
On željan jedanput meni doć željnu!