Hefesto
 
Ta ruka pripeta je, riješit nećeš je!
 
Snaga
 
I onu čvrsto sad pričvrsti, mudrac taj  
Nek zna, da Zeusu nije umom premac on!
 
Hefesto
 
(pribija drugu ruku.)
 
Lje s pravom neće nitko no taj grdit me!
 
Snaga
 
Oštrice grozno klina gvozdenoga daj  
Sad kroz prsi mu naskroz krepko zabijaj!
 
Hefesto
 
Jao! A muka tvojih žalim te, Prometeju!
 
Snaga
 
Ti opet krzmaš, žališ Zeusa dušmane?  
Ej pazi, jednom sebe da ne požališ!
 
Hefesto
 
Na, prizor vidiš, — očima gledat ne da se!
 
Snaga
 
Ta vidim. Kazna zaslužena stiže ga.  
Al' preko bokova prebaci gvožđe — pas!  
 
Hefesto
 
To činit moram, — odveć ne zapovijedaj!
 
Snaga
 
Da, zapovijedat i još jače vikat ću.  
Ded slazi, silom sputaj noge negvama!
 
Hefesto
 
(pripne noge.)
 
Pa s nevelikim trudom poso gotov je.
 
Snaga
 
Po probušenim negvam' krepko tuci sad,  
Jer onaj, štono kazni djela, strašan je!
 
Hefesto
 
Tvog obličja je jezik slika, prilika.  
 
Snaga
 
Ti nježi se, al' moga srca kamenog,  
Žestine, nagle ćudi nemoj korit mi!
 
Hefesto
 
Hajdemo! Ruke, noge drže veze mu.  
 
(Ide.)
 
Snaga
 
(Prometeju.)
 
Tu koči se, dare bogovima grabi sad  
I davaj ljudina — tome cvijetu vodenom!  
Što? Mogu li muke te smrtnici skinut ti?  
Eh, krivo tebe zovu bozi oprezom —  
Prometejem; ta samom treba opreza,  
Izmotat kako ćeš se iz tih okova.
 
(Za Hermom otiđu Snaga i Sila.)
 
Prometej
 
(sam.)
 
Božanski zrače, vjetrovi lakokrili,  
Oj rijeka izvori i morskih talasa  
Ti igro beskrajna, oj zemljo, majko sveg, —  
Vas zovem pa i sunca, što sve vidi, krug:  
Ded gleđ'te, kako od bogova pati bog!  
Ta gledajte, kakvim li mukama  
Ja kidan ću trpjeti tisuće  
Sad godina! Takove nađe mi  
Taj mladi gospodar blaženih  
Gle verige grdne!  
Oh uzdišem s ove sad nevolje  
I buduće, hoće li ikada  
Osvanuti mukama ovim kraj.  
Al' što to govorim? Unaprijed na vlas znam  
Sve što će biti, — preko nade neće me  
Ni jedan stići jad. A udes suđeni  
Što lakše treba snosit, kad već znadeš, moć  
Sudbine krute da je neodoljiva.  
Al' niti mogu šutjet nit ne šutjet ja  
O ovoj nesreći. Smrtniku podah dar  
Pa bijedom zato ovom jadan sapet sam.  
U narteku ja kradom iskru ugrabih  
Te vatre, ljudma štono učiteljicom  
Vještine svake svanu — pomoć velika.  
Za takve grijehe moram kazan trpjet sad  
Pod vedrim nebom okovima prikovan!  
 
(Čuje se šum.)  
 
Ah, ah!  
Šum kakav, kakav miris doprije neznan mi?  
Zar bog je ili čovjek ili oboje?  
Zar klisuri na kraju svijeta stiže sad,  
Da muku moju vidi? Hoće li drugo što?  
Ded gled'te sužnja — mene boga zlosretnog  
I Zeusu dušmana i bozima svijem,  
Što boga Zeusa pohađaju, dvore,  
Oh omražena, a samo rad silne  
I presilne ljubavi prema smrtniku!  
Jao, jao! A kakav opeta blizu  
Sum ptičji čujem? Da, uzduhom lepet  
Od udara krila lakijeh stoji!  
Al' bilo što bilo, sve strašno je meni!