darovi

Poem authored by Bonnie Parker, in the last few weeks of her life.

This poem was authored by Bonnie Parker, in the last few weeks of her life.

The Story of Bonnie and Clyde

You've read the story of Jesse James
Of how he lived and died
If you're still in need for something to read
Here's the story of Bonnie and Clyde.

Now Bonnie and Clyde are the Barrow gang,
I'm sure you all have read
how they rob and steal
And those who squeal are usually found dying or dead.

There's lots of untruths to those write-ups
They're not so ruthless as that
Their nature is raw, they hate all law
Stool pigeons, spotters, and rats.

They call them cold-blooded killers
They say they are heartless and mean
But I say this with pride, I once knew Clyde
When he was honest and upright and clean.

But the laws fooled around and taking him down
and locking him up in a cell
'Till he said to me, "I'll never be free
So I'll meet a few of them in hell."

The road was so dimly lighted
There were no highway signs to guide
But they made up their minds if all roads were blind
They wouldn't give up 'till they died.

The road gets dimmer and dimmer
Sometimes you can hardly see
But it's fight man to man, and do all you can
For they know they can never be free.

From heartbreak some people have suffered
From weariness some people have died
But all in all, our troubles are small
'Till we get like Bonnie and Clyde.

If a policeman is killed in Dallas
And they have no clue or guide
If they can't find a friend, just wipe the slate clean
And hang it on Bonnie and Clyde.

There's two crimes committed in America
Not accredited to the Barrow Mob
They had no hand in the kidnap demand
Nor the Kansas City Depot job.

A newsboy once said to his buddy
"I wish old Clyde would get jumped
In these hard times we's get a few dimes
If five or six cops would get bumped."

"The police haven't got the report yet
But Clyde called me up today
He said, "Don't start any fights, we aren't
working nights, we're joining the NRA."

From Irving to West Dallas viaduct
Is known as the Great Divide
Where the women are kin and men are men
And they won't stool on Bonnie and Clyde.

If they try to act like citizens
And rent a nice little flat
About the third night they're invited to fight
By a sub-gun's rat-tat-tat.

They don't think they're tough or desperate
They know the law always wins
They've been shot at before, but they do not ignore
That death is the wages of sin.

Someday they'll go down together
And they'll bury them side by side
To few it'll be grief, to the law a relief
But it's death for Bonnie and Clyde.

Misli Koče Popovića .....

Ovi što su se sada dočepali vlasti čak su i od nas gori. Srećom, pošto sam u odlasku, neću doživeti kad se počupaju za vratove i jedni drugima puste krv. Bašibozluk, bagra i brabonjci, ustali da obnove Dušanovo carstvo.

Srbi su samo protiv onoga ko bi hteo da ih makar malo opameti, a oduševljeno kliču svakome ko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Srbi, u civilizacijskom i kulturnom pogledu, ostali na nivou na kome su bili pre sto godina.

Oni nisu u sukobu sa svetom, već sa samima sobom, vraćajući se na šajkaču i opanak, iz kojih su jedva izašli. Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna zadribanda i Srbenda. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i narugali se njegovoj slavnoj istoriji.

Vređa me i što su me – još za života – poslali u legendu. Ni Tito nije legenda. Legenda se postaje tek ako preživiš i pet stotina godina posle svoje smrti. Kao Sveti Sava ili car Dušan.

Bio sam se zarekao da se u Beograd neću vraćati, dok ne ode taj ološ i dok traje srpska nesreća. Iz Srbije sam otišao, ali niko nikada iz mene nije mogao da iščupa Srbiju. Čak i kada se pričalo kako sam pobegao iz Dubrovnika, dok se oko njega stezao obruč JNA.

Pobegao sam, jer sam kao narodni heroj navikao da bežim glavom bez obzira. Sve mi je ostalo. Ne samo slike, dokumenta i fotografije, već ni maramice, ni prljave čarape, nisam stigao da ponesem u Beograd.

Umberto Eko: Fašizam - zlo u 10 tačaka

ueko

U korenima fašističke psihologije leži opsesija zaverom, ili još bolje, međunarodnom zaverom. Ali zavera mora takođe doći iznutra. Fašističke vlade osuđene su na to da gube ratove jer su nesposobne da ispravno procene neprijatelja. U fašizmu ne postoji borba za život, naprotiv, život se živi samo zbog borbe. Zbog toga, pacifizam je kolaboracija sa neprijateljem. Građani se pozivaju samo kada treba odigrati ulogu naroda.

1. Prvo obeležje fašizma je kult tradicije a tradicionalizam implicira odbacivanje moderne. Poštovaoci tehnologije su kako fašisti tako i nacisti, dok je tradicionalistički mislioci obično odbacuju kao negaciju tradicionalnih duhovnih vrednosti. Međutim, iako je nacizam bio ponosan na svoja industrijska dostignuća, njegov modernizam je ležao tek na površini jedne ideologije koja se temeljila na krvi i tlu. Odbijanje modernog sveta kamufliralo se kao odbijanje kapitalističkog načina života, ali u prvom redu radilo se o odbijanju duha iz 1789. g. (1776. g. naravno). Prosvećenost, vek uma, važi kao početak modernog izopačenja. U tom smislu, fašizam se može definisati kao iracionalizam.

2. Iracionalizam je, takođe, ovisan o kultu akcije zbog akcije. Akcija mora uspeti pre mišljenja ili u potpunosti bez mišljenja. Otud kultura postaje sumnjiva čim se identifikuje sa kritičkim stavovima. Nepoverenje prema svetu intelekta uvek je bio simptom fašizma, od Geringovog otvorenog stava: "Kada čujem reč kultura mašim se za pištolj", do česte upotrebe izraza kao što su "degenerisani intelektualci", "jajoglavci", "jalovi snobovi", "univerziteti su gnezda crvenih". Službeni fašistički intelektualci uglavnom su bili angažovani u napadanju moderne kulture i liberalne inteligencije zbog izdaje tradicionalnih vrednosti. Nikakva se sinkretistička vera ne može oduprijeti analitičkoj kritici. Kritički duh provodi razlikovanja. U modernoj kulturi naučna zajednica hvali neslaganje kao nešto korisno za obogaćivanje znanja. Za fašizam neslaganje je izdaja.

3. Uostalom, razlike u mišljenju znak su raznolikosti. Fašizam raste i traži podršku tako što izrabljuje i naoštrava prirodni strah od različitog. Prvi apel jednog fašističkog ili predfašističkog pokreta usmeren je protiv došljaka. Tako je fašizam po definiciji rasistički.

4. Fašizam je nastao iz individualne ili socijalne frustracije. Stoga je tipičnim obeležjima istorijskog fašizma pripadao apel frustriranoj srednjoj klasi, klasi koja je trpela ekonomsku krizu ili osećaj političkog poniženja. U naše vreme, kada su stari "proleteri" postali malograđani fašizam sutrašnjice naći će svoju publiku u toj novoj većini.

5. Ljudima koji osećaju da im je otet njihov vlastiti socijalni identitet fašizam dodjeljuje kao jedinu privilegiju da su rođeni u istoj zemlji.To je izvor nacionalizma. Osim toga, jedna nacija dolazi do svog identiteta samo preko svojih neprijatelja. Stoga, u korenima fašističke psihologije, leži opsesija zaverom, najbolje je, međunarodnom zaverom. Sledbenici se moraju osećati opkoljenima. Toj zaveri najlakše je doskočiti pozivom na mržnju prema strancima. Ali zavera mora takođe doći iznutra: Jevreji su obično najbolji cilj jer imaju tu prednost da su istovremeno i unutra i spolja. U SAD prominentna instanca opsesije zaverom može se naći u "The New world Order", Peta Robertsona, ali ima i mnogo drugih.

6. Sledbenici se moraju osjećati poniženima očiglednim bogatstvom i moći svojih neprijatelja. Kad sam bio mladić naučili su me da mislim o Englezima kao narodu sa pet obroka. Oni su jeli češće od siromašnih, a i umerenih Italijana. Jevreji su bogati i pomažu jedni drugima putem tajnih mreža uzajamne podrške. Sledbenici moraju, međutim, takođe biti uvereni da mogu pobediti svoje neprijatelje. Tako, neprestanim pomeranjem retoričkog žarišta neprijatelji su istovremeno prejaki i preslabi. Fašističke vlade osuđene su na to da gube ratove jer su nesposobne da ispravno procene neprijatelja.

7. U Fašizmu ne postoji borba za život, naprotiv, život se živi samo zbog borbe. Zbog toga, pacifizam je kolaboracija sa neprijateljem. On je loš, jer život je stalna borba. To vodi Armagedonovom kompleksu. Kako neprijatelji moraju da budu pobeđeni, nužna je jedna odlučujuća bitka nakon koje će pokret zavladati svetom. Takvo "konačno rešenje" implicira iznova jedno razdoblje mira, novo zlatno doba, što protivreči načelu neprestanog rata. Nijednom fašističkom vođi nikada nije pošto za rukom da reši taj problem.

8. Elitizam je tipični aspekt svake reakcionarne ideologije, ukoliko je on u osnovi aristokratski, a aristokratski i militaristički elitizam imaju osobinu- preziranje slabijih. Fašizam može da zastupa samo jedan popularni elitizam. Svaki građanin pripada najboljem narodu na svetu, najbolji građani su članovi stranke, svaki Građanin može (ili bi trebalo) da pristupi stranci. Međutim, bez plebejaca nema patrijaca. Vođa zna da njegova moć nije demokratski preneta na njega nego nasilno osvojena i njemu je potpuno jasno da njegova snaga proizilazi iz slabosti masa, koju su tako slabe da trebaju i zaslužuju vođu. Kako je grupa hijerarhijski organizovana (po vojničkom modelu) svaki od nižih vođa prezire svoje potčinjene, kao što opet svaki od ovih potčinjenih prezire one njemu potčinjene. To pojačava svest o masovnom elitizmu.

9. Fašizam se temelji na selektivnom populizmu, na jednom takoreći kvalitativnom populizmu. U demokratiji građani imaju individualna prava, ali u svojoj celini poseduju politički uticaj samo na osnovu jednog kvalitativnog gledišta- poštuju se odluke većine. Za fašizam individue kao individue nema nikakva prava, dok je narod, naprotiv, shvaćen kao kvalitet, kao monolitni entitet koji izražava zajedničku volju. Kako veliki kvantitet ljudi ne može imati nikakvu zajedničku volju, vođa se predstavlja kao njen tumač. Izgubivši svoju delegiranu moć, građani više ne deluju; oni se pozivaju samo onda kada treba odigrati ulogu naroda. Zbog toga, narod nije ništa drugo do jedna teatralna fikcija. Kao dobar primer kvalitativnog populizma nije nam više potrebna. Piazza Venezia u Rimu ili Nirberški stadion. U budućnosti nas čeka jedan televizijski ili internet-populizam u kojem će emocionalna reakcija neke odabrane grupe građana biti prihvaćena kao glas naroda. Na temelju svakog kvalitativnog populizma fašizam mora biti protiv "trule" parlamentarne vlasti. Jedna od prvih rečenica koju je Musolini izrekao u italijanskom Parlamentu bila je: "Mogao sam pretvoriti ovo gluvo i sumorno mesto u logor za moje manipule"- "manipule" su jedinice od kojih se sastojala tradicionalna rimska legija. Ustvari, on je smesta pronašao bolji smeštaj za svoje manipule, ali je nešto kasnije likvidirao i Parlament. Gde god neki političar dovodi u pitanje legitimnost parlamenta zato što on ne izražava više volju naroda, tu smrdi na fašizam.

10. Fašizam govori novogovorom. Orvel je u "1984" izmislio novogovor kao službeni jezik Anglosoca, engleskog socijalizma, ali elementi fašizma zajednički su različitim oblicima diktature. Svi nacistički li fašistički školski udžbenici poslužili su se osiromašenim vokabularom i elementarnom sintaksom kako bi u klici zatrli instrumente kompleksnog i kritičkog mišljenja. Ali moramo se pripremiti i na druge oblike novogovora, čak i kada se pojavljuju u naizgled nevinom obliku popularnih tok-šoua. Ujutro, 27. jula 1943. saznao sam sa radija da je fašizam propao i da je Musolini uhapšen. Kada me je majka poslala po novine otkrio sam da novine na najbližem kiosku imaju različite naslove. Štaviše, nakon što sam pročitao te naslove postalo mi je jasno da u svakim novinama stoji nešto drugo. Naslepo sam se odlučio za jedne i na prvoj stranici pročitao proglas koji je potpisalo pet ili šest političkih stranaka, među njima i Komunistička partija, Socijalistička partija i Liberalna partija. Sve do tog trenutka verovao sam da u svakoj zemlji postoji samo jedna jedina stranka i da je u Italiji to Partito Nazionale Fasciste. Sada sam otkrivao da je u mojoj zemlji moglo postojati više stranaka u isto vreme. Kako sam bio pametan dečko, smesta sam shvatio da tako mnogo stranaka nije moglo preko noći da iznikne iz zemlje, da su one, dakle, neko vreme morale postojati u ilegali. Proglas na naslovnoj strani slavio je kraj diktature i povratak slobode: sloboda govora, štampe, političkog organizovanja. Te reči "sloboda", "diktatura", "prava"- tada sam ih čitao po prvi put u svom životu. Uz pomoć tih novih reči ponovo sam bio rođen kao slobodan čovek Zapada. Moramo ostati budni kako smisao tih reči ponovo ne bi dospeo u zaborav. Fašizam je još uvek oko nas, ponekad neugledno obučen. Bilo bi mnogo lakše za nas kada bi se na svetskoj sceni pojavio neko i rekao: "Želim drugi Aušvic, želim da crne košulje ponovo paradiraju italijanskim trgovima". Život nije tako jednostavan. Fašizam se može vratiti i pod najnevinijom maskom. Naša je dužnost da ga razotkrijemo i da upremo prstom na svaki od njegovih primera svakog dana, na svakom mestu na svetu. Sloboda i oslobođenje zadaci su kojima nikada nema kraja.

Izvor : Internet

Antonin Dvoržak

Antonín Leopold Dvořák (Antonin Dvoržak) (Nelahozeve 8. septembra 1841 – 1. maja 1904), bio je češki kompozitor.

Rođen je u Nelahozeveu u u blizini Praga u nekadašnjem Austro-ugarskom carstvu, tu je proveo većinu svog života. Prvo muzičko obrazovanje primio je u seoskoj školi, potom i u Pragu studirao je muziku, i izrastao u priznatog violista i violinista. Tokom 1860-ih, svirao je violu u orkestru češkog (Bohemskog) teatra, koji je 1855 vodio kao dirigent Bedřich Smetana, te je, uz Dvoržaka, najpoznatiji češki kompozitor. 1871 Dvoržak napušta orkestar kako bi komponovao muziku. U međuvremenu se oženio, postao priznat kompozitor, i orguljaš u crkvi svetog Adalberta u Pragu, a njegova muzika privukla je Johannes Brahmsa. Putovao je u Englesku, da bi u Ameriku stigao 1892, gdje ostaje do 1895 godine, i u tom vremenu bio je direktor Nacionalnog muzičkog konzervatorija u New Yorku. 1893, Dvoržak piše svoje najpopularnije delo, Simfoniju broj 9 – Iz Novoga sveta, u kojoj se oslikava čežnja za domovinom, a tada je bio u Iowi, u češkoj govornoj zajednici u Spillvilleu. Tu je napisao dva od najpoznatijih komornih djela, Kvartet u F i Gudački kvartet u E dur-u. 1895 piše koncert za violončelo u Bmolu, koje će postati jedno od najpopularnijih dela, s obzirom da je imao problema oko finansijskih isplaćivanja svog rada, te da je u Evropi postajao sve uvaženiji, te da je postao počasni član Gesellschaft der Musikfreunde u Beču, što je odredilo povratak Dvoržaka kući, u Češku.
Osim devete simfonije, poznati su Slavenski plesovi, u komu je Dvoržak obradio narodnu češku muziku, kao i koncert za vilončelo i orkestar op.104 koga je napisao 1894-5 za svog prijatelja, Hanuš Vihana. J. Brahms, nakon što je čuo ovaj koncert, izjavio je :

"Da sam znao da koncert za violončelo ovako može zvučati, sam bi odavno napisao jedan".

Također, priređeni su klavir i orkestar op.33, kao i koncert za violinu i orkestar op.53
1897 Dvoržakova kći se udaje za njegovog učenika, kompozitora Josef Suka. Dvoržak je bio direktor konzervatorija u Pragu od 1901 do smrti 1904. Sahranjen je u Vyšehrad groblju u Pragu.

Izvor : Wikipedia slobodna enciklopedija

ДАРОВИ