ПРЕВОДИ

Римски театар

Римски театар

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 




 

po



    sdj

    Saša Djordjević

Frojd i „Beli hotel“
D. M. Tomas


(sa engleskog preveo: Saša Đorđević)


Transkript neformalnog predavanja koje je Tomas održao na Medicinskom fakultetu Albert Ajnštajn (departman za psihijatriju) u Njujorku, januara 1982, objavljen u Britanskom medicinskom žurnalu 1983.

Pretpostavljam da bih, pošto je Frojd u mojoj knjizi govorio o prvobitnom belom hotelu kao o mestu gde je svako od nas bio, mogao reći da sam Beli hotel počeo da pišem još u majčinoj utrobi, i mislim da ova knjiga zaista sadrži moja celokupna životna iskustva u jednom ili drugom obliku. Ali odistinski sam počeo da je pišem pre šest godina. Čitao sam pisma Junga i Frojda, fascinantnih ljudi, i posebno me pogodio trenutak kada se njihov odnos, koji je već bio napet, konačno prekinuo. Mnogo se zna o događaju iz maja 1912. kada je jednog vikenda Frojd došao iz Beča do Bodenskog jezera da bi posetio kolegu koji je imao rak. Jung je, naravno, živeo blizu Konstanca u Cirihu i mislio kako, s obzirom da je Frojd već prevalio toliki put, za njega ne bi bilo previše da pređe i tih nekoliko dodatnih kilometara da bi ga posetio na nekoliko sati u Cirihu – dok je Frojd mislio da će, s obzirom na toliki prevaljeni put i na činjenicu da je on stariji, Jung sigurno moći da sedne na voz do Konstanca i poseti njega na nekoliko sati na Binsvangerovoj klinici. Zbog toga se na kraju nisu sreli, a meni se učinilo, možda u mom neznanju, da je to klasična ilustracija borbe oca i sina: Jung je na neki način bio Frojdov duhovni sin, i to je bio simbolični kraj njihove veze. Napisao sam i pesmu o tome.


Beč, Cirih, Konstanc (¡)


Bio je to veliki ne-sastanak.
U vozu na sporednoj liniji Cirih – Konstanc
Beše vagon sa kupeom
Sa belim navlakama na sedištu sa otiskom dr. Junga,
Sa očima kao prorezima na prgavoj, tvrdoj glavi,
Nimalo nalik mladalačkom veselju iz njegovih poznijih godina.

Mlada žena preko puta, koja zrači
U crno-beloj štraftastoj haljini, sa plavom maramom oko vrata,
Nije pričala sa čovekom koji nije dodirivao svoju akten-tašnu
Već je čitala tokom kratkog putovanja, smešeći se pokatkad,
Niti je izašla za njim u Konstanc,
Gde ga je u topli zagrljaj privio neki stariji čovek.

U vozu na liniji Konstanc – Cirih
Beše vagon sa kupeom
Sa belim navlakama na sedištu sa otiskom dr. Frojda,
Lica  otvrdlog od bitaka, sa toplim očima.
Mladića preko puta njega u modernom, veoma
Tesnom braon odelu sa teškim viktorijanskim džepnim satom

Nije prenuo stari gospodin koji se nagnuo napred
I koji mu nije rekao sa sjajem u očima zašto mu je jezik zapeo
Na tren kod reči Konstanc,
Već je sanjivo protrljao ruke i zagledao se kroz prozor.
Niti mu je pomogao sa koferom u Cirihu
Gde ga je srdačno pozdravio njegov sin.

Čudnom igrom slučaja
Ona mlada žena koja bi bila u Jungovom kupeu
Da je Jung putovao, bila je ljubavnica
Onog mladića koji bi bio u Frojdovom kupeu
Da je Frojd putovao.
Pošto su pobrkali
Svoje planove, mimoišli su se, a da nisu bili ni svesni toga.

Čekajući ga u svom hotelu u Konstancu,
Mlada žena je svukla svoju odeću natopljenu kišom.
Njen krzneni šešir je istog trena postao vulva.
Čekajući je u svom hotelu u Cirihu,
Mladić je iznervirano zurio kroz prozor
I ugledao čudnu svetlost kako prelazi preko neba.

Dok su Ema i deca ustajali od stola,
Stara mudra glava koja se odražavala na tamnoj, uglačanoj površini
Nije mirno prihvatila izmenjenu teoriju libida.
Posmatrajući vode Bodenskog jezera,
Sa očinskom rukom na svom ramenu,
Jung se nije uz osmeh odrekao svog mističkog pravca.

Frojd je sumorno večerao sa vernim Binsvangerom,
I požalio se na glavobolju. Jung je radio do kasno. Sove su huktale.
Dok su obojica nemirno spavali oni razmeniše svoje snove.
Sneg je pao na Jungfrau. Lenjin je besano spavao.
Vekovi su se sporo razdvajali.
U Eminoj kuhinjskoj fioci sečivo noža je tiho prasnulo.

(Ironija u čitavoj ovoj situaciji leži u tome da je Jung kasnije shvatio da tog vikenda nije ni bio kod kuće; bio je odsutan, tako da nije ni mogao da se susretne sa Frojdom. Ovo znači da je Jung zapodenuo čitavu ovu svađu od jednog ne-događaja, potpuno zaboravivši da nije bio kod kuće i da stoga nije mogao da primi Frojdovo pismo, koje je on poslao malo kasno. Bila je to prilično frojdovska greška u pamćenju.)

    Kada sada pogledam ovu pesmu, mogu da primetim teme koje su kasnije došle do izražaja u Belom hotelu. Tu je tema natprirodnog praska sečiva noža; ovo je nož koji je zapravo prasnuo u kuhinjskoj fioci Eme Jung. Jung i Frojd su razgovarali, i Jung je govorio u korist natprirodnog, telepatije i tako dalje, kada se začuo prasak u kredencu; Frojd je, iznenađen, ljutito skočio a Jung je rekao: „Eto, vidiš, i desiće se još jednom kao dokaz.“ A onda se začuo još jedan prasak. Kako kažu, Frojd nakon toga nikada nije u potpunosti verovao Jungu.

„Žena Sigmundu Frojdu“
 

Ali glavna stvar koja je pokrenula nešto u mom umu bila je ideja o putovanju do hotela i ovim likovima; likovima mlade žene u crno-beloj štraftastoj haljini i mladiću, koji su predstavljali Junga i Frojda. Mislim da sam za Junga odabrao ženu zbog anime, a da sam u to vreme Frojda posmatrao kao predstavnika starije tradicije – neku vrstu tradicije devetnaestog veka.

            Mlada žena u vozu me je posebno proganjala. Nisam znao šta da radim sa njom, a onda sam kasnije bio veoma zaintrigiran kada sam u Frojdovoj biografiji koju je napisao Ernest Džouns pročitao par rečenica o tome kako je Frojd analizirao pacijentkinju koja mu je rekla da je ljubavnica jednog od njegovih sinova – zaboravio sam koga, ali sam pomislio kako je neverovatno da je Frojd analizirao ovu pacijentkinju i zalazio veoma detaljno u njen seksualni život, čime je neizbežno otkrivao i tajne svog sina. Pomislio sam da ću jednog dana možda napisati nešto o tome. A onda je, zapravo, pre četiri godine iz mene prosto pokuljala poezija o ovoj ženi i njenoj ljubavnoj vezi sa Frojdovim sinom, pesma koju sam jednostavno nazvao „Žena Sigmundu Frojdu“. O njoj ništa nisam znao i radilo se pretežno o nesvesnoj eksploziji slika; bio je to početak dela poeme koju sam kasnije nazvao „Don Đovani“, i koja otvara Beli hotel.

            U to vreme nisam razumeo ovu poemu u potpunosti, niti sam osećao da je završena. Mislio sam da bi možda trebala da bude deo veće celine, pa sam pomislio da napišem još tri poeme i vidim kuda će me one odvesti. Naravno, Eros se meša sa Tanatosom – seksualna fantazija se meša sa katastrofama – i u ovom prvom delu pesme ima davljenja u jezeru tokom oluje, a u drugom izbija požar u hotelu. U trećem delu dolazi do lavine, a u četvrtom do nezgode sa žičarama. Mislim da je zapravo sve počelo ovim pesmama. Zapravo, prvu pesmu sam zasebno objavio u jednom časopisu koji se bavio naučnom fantastikom, iako mi se još uvek činila nedovršenom, pa sam je ostavio po strani.

 Babji Jar

Ključni trenutak za mene bio je čitanje knjige „Babji Jar“ Anatolija Kuznjecova, knjige koju sam kupio samo zato što je bila debela, a ja sam išao na dug put. Veoma me je pogodila ispovest jednog od retkih svedoka koji su preživeli, a koju Kuznjecov citira u knjizi; Babji Jar je pre toga za mene bilo samo ime. Ali ovo je bio jedan čudesno dirljiv prikaz i odjednom sam video vezu – ne logičku, već metaforičku vezu – između Babjeg Jara i poeme koju sam napisao. Odjednom mi je sinulo da su ljudi koji su bili rani analitičari, ali i oni koje su analizirali, bili većinom Jevreji. Tako se u neku ruku može tvrditi da je analiza koju je stvorio Frojd bila neka vrsta opozicione dogme religiji koju je odbacio – neka vrsta nove vere.

    Onda sam, naravno, pomislio na Frojdovu knjigu S one strane principa zadovoljstva, u kojoj govori o ravnoteži Erosa i Tanatosa. Ponovo sam je pročitao i pomislio da je predivna. Čini se neporecivim da u svakom od nas postoji ova težnja prema zadovoljstvu, ali da takođe postoje i samouništavajući instinkti, kao kad dete gradi kulu od cigala, a onda je ponovo sruši i ostavi tako. Holokaust iz 1940. je sigurno najveći čin samouništenja čoveka. Ponovo, Frojd se, u svojim očima, trudio da odstrani neku vrstu duhovnog kancera iz neke individue, neku vrstu senke koja je morala biti izložena svetlosti i uništena jer je uzrokovala bol i svojevrsnu histeričnu tenziju. Slično Frojdu, nacisti su na svoj način pokušavali da odstrane senku, koju su nazvali Jevreji. Naravno, mi znamo da je senka bila u njima samima, ali su je oni projektovali na Jevreje i pomislili da će, ako ih pobiju, rešiti probleme u svetu, ili barem probleme Nemaca. Dakle, nije zapravo bilo sličnosti, već je došlo do one vrste uzbuđenja koju ja kao pesnik osetim kada mi se javi neka dobra metafora.
    Odmah sam shvatio da su te pesme zapravo dugo čekale na roman i da će one biti, kao što sam i mislio, početak romana, koji će se završiti Babjim Jarem. Takođe mi je sinulo da bi histerija žene koju će Frojd analizirati, recimo, 1919. godine, mogla isto tako lako biti predosećanje onoga što će se desiti, kao što je, frojdovski rečeno, bila posledica onoga što joj se desilo u detinjstvu. Ili da bi to barem bila dobra osnova za roman. Očigledno je da je 1919. konačno rešenje jevrejskog problema bilo već na snazi; čak i pre toga, 1905. u Odesi, mogla su se naći dokumenta anti-jevrejskih organizacija koje su preporučivale istrebljivanje Jevreja. Zato i ne bi bilo toliko neobično da neka osetljiva mlada Jevrejka, koja je preživela Prvi svetski rat, možda se čak i udala za antisemitistu (iako mi se ta ideja javila kasnije), bude svesna budućih patnji. Ovo mi se učinilo kao dobra ideja, pa sam dobio početak i kraj mosta mog romana. Jedino što je preostalo bilo je da popunim sredinu.


 Frojdove studije slučajeva

Pomislio sam da bi trebalo da ustanovim ko je junakinja mog romana. Sve što sam imao je ipak bio produkt mog nesvesnog – jedna poema. Jedna od stvari koja me je najviše uzbuđivala prilikom pisanja ove knjige bilo je saznanje da ću moći da napišem sopstvenu studiju slučaja po uzoru na Frojdove. Dugo sam voleo Frojdove studije slučajeva i hteo sam da napišem novelu – kraći roman ili dužu pripovetku – stilom samog Frojda. Nije došlo do toga, ali sada i nije trebalo da bude novela, već poglavlje u mom romanu.

    Dakle, iz fantazija u poemi i prozi morao sam da izvučem kakva je ona žena bila, gde je bila rođena i tako dalje. Prvi deo svake Frojdove studije slučaja za koju znam je jednostavno priča o prošlosti te osobe, gde je ona rođena i tako dalje. Zato su tih četiri ili pet stranica mog romana bile veoma važne. Kada sam počeo, nisam znao ko je ona niti gde je rođena. Veoma sam lenja osoba, za razliku od većine pisaca koji mnogo istražuju; ukoliko mogu da se izvučem bez ikakvog istraživanja to i uradim, a ovog puta se zadesilo da sam znao ponešto o Ani Ahmatovoj, velikoj ruskoj pesnikinji čije sam pesme prevodio i čiji sam život prilično dobro poznavao. Rođena je na Crnom moru 1890, a kasnije je otišla u Petrograd. Poznavao sam ta mesta, modu i stil tog doba. Tako sam odlučio da se moja junakinja rodila u Odesi 1890, a onda otišla u Petrograd kada joj je bilo oko sedamnaest godina – samo da ne bih morao dodatno da čitam! Činilo mi se da se sve uklapa, a onda je, naravno, iz Petrograda morala da dospe do Beča i onda u Kijev.

To su bile proste granice unutar kojih sam mogao da stvorim lik. Onda sam morao da razmislim o tome kako bi Frojd shvatio taj paragraf proze i samu poemu: kakva je to žena, kakva je njena psihologija? Najteži deo bilo je stvaranje studije slučaja. Voleo sam Frojdov stil, njegov hladan i suzdržan način pristupa veoma šokantnim erotskim događajima. Žene imaju incestuozna iskustva sa svojim zetovima ili slično, a Frojd sve to fino beleži i uvek koristi ne njihova prava imena, već Frau Ana ili Frau M, što im na neki način daje auru tajnovitosti detektivskih priča.

    Nakon izvesnog vremena više nisam ima previše poteškoća da pogodim Frojdov stil, a na kraju mi je bilo teško da ne pišem kao Frojd. Obožavam način na koji on uvodi kulturološke aluzije, citate poezije; to je Frojdov humanizam kome se duboko divim. U jednoj fusnoti ga teram da kaže kako psihoanaliza i književnost osvetljavaju ljudsko lice iz različitih uglova u svoj njegovoj plemenitosti i tuzi. Ja kao laik koji nije upoznat sa Frojdom, koji ga nije izučavao i koga čak nikad nisu ni analizirali, cenim baš tu Frojdovu humanost, u tom smislu da je duboko ukorenjena u svim ljudskim kulturama, ali se plašim da je neki moderni psiholozi ignorišu.

Od Beča do Kijeva

Godina 1919. bila je užasno doba, kada je u Beču vladala glad, velike patnje i užasna inflacija, i činilo mi se da čitava ta atmosfera nagoveštava približavanje kraja civilizacije: Frojd u svojoj radnoj sobi, sa rukavicama i štitnicima za uši, trese se od hladnoće. Odlučio sam da postavim studiju slučaja tamo 1919, ali sam onda morao da kroz tih 20 godina dovedem moju junakinju, Lizu Erdman, do Kijeva. Sledeći odeljak je morao biti čista naracija brzog koraka i morao sam naći razlog zbog koga će otići u Kijev. Načinio sam je operskom pevačicom sa jednim velikim trenutkom u životu kada odlazi u La Skalu u Milanu i kada dobija poziv da peva kao zamena prave zvezde. Tamo upoznaje ruskog pevača i na kraju se udaje za njega i sa njim se vraća u Kijev. I to  je bila ta čista naracija, u kojoj je glas bezličan.

Onda sam znao da će odeljak koji govori o ljubavi morati da bude veoma detaljan, spor – bolno spora rekonstrukcija dana, prvog dana, u Babjem Jaru. Taj odeljak je bilo užasno teško pisati i to sam mogao da izvedem samo koncentrišući se da ne unosim senzaciju u ono što je već beskrajno senzacionalno i strahotno. Sećam se kako je Dženet Bejker, velika pevačica, rekla da pevač, iako na probi možda i prolije koju suzu, kada dođe do večeri nastupa, ne može da plače iako želi da publika plače. To važi za svaku umetnost: u vezi je sa onim što Jejts zove bacanjem hladnog oka na Život, i na Smrt.

Ali dok sam pisao poslednji odeljak shvatio sam da nikako ne mogu ostavisti Lizu Erdman u onom jarku i da moram da je izvučem odande. Tako sam iskoristio nagoveštaj koji je Kuznjecov zabeležio, kako su neki od Jevreja zaista iskreno verovali da ih vozovima šalju nazad u Palestinu. Na kraju likovi završavaju u nekoj vrsti Palestine onog sveta – iako nema ničeg rajskog u patnjama kojih još ima tamo – i Frojd je naravno tamo sa rakom vilice, koji pokušava da izleči, a Lizinoj majci je napola izgorelo lice. To je zapravo čistilište, ukoliko želimo da upotrebimo teološki termin. Neki ljudi ozbiljno prigovaraju zbog samog uvođenja Frojda u roman, ali Frojd je za mene mit. Iako je stvarno postojao, on pripada istoriji i mitologiji i predstavlja nešto mnogo više od veoma talentovnog individualca. Rodio se u bogatstvu buržoaskog Beča, a umro od raka u užasnom progonstvu u Londonu 1939, dok su njegove četiri sestre poginule u nacističkim logorima. Za svog života video je toliko uništavanja kulture u koju je verovao.

Ferencijevo pismo

Imao sam još jedan problem: nisam mogao da očekujem da čitaoci počnu roman poemom. Zato sam pomislio da moram da je najavim nekakvim prologom. Činilo mi se da bi trebalo da počnem daleko u prošlosti, a ne sa Frojdom, pa čak ni sa Jungom, nego sa Ferencijem i njegovim pismom o onom zadivljujućem putovanju analitičara u Ameriku.
U prvom Ferencijevom pismu iz Amerike ima jedna ili dve slike koje su mi se neočekivano javile, a koje su se po mom mišljenju veoma dobro uklopile.

Hotel Standiš,
Vorsester, Masačusets, SAD
8. septembar 1909.

Draga Žizela,

Šaljem ti topao medveđi zagrljaj iz Novog sveta. Što zbog puta, što zbog gostoprimstva, predavanja, počasti (uglavnom ukazanih Frojdu, u nešto manjoj meri, naravno, i Jungu), jedva da je bilo vremena da se obriše nos, te mi se sve vrti u glavi. Međutim, već je više nego jasno da je Amerika spremna da prihvati naš pokret. Bril i Hol su odlični drugovi, a svi su nas u Klarkovom univerzitetu obasuli ljubaznošću i komplimentima. Frojd je čak i mene iznenadio svojom majstorskom veštinom, održavši pet predavanja bez ikakvih beležaka – sastavljujući ih za vreme polučasovne šetnje, u mom prisustvu. Nije potrebno da dodajem da je ostavio dubok utisak. Jung je takođe održao dva izvanredna predavanja o sopstvenom radu a da ni jednom nije pomenuo Frojdovo ime! Mada smo se u suštini nas trojica izvrsno slagali, čak i u donekle mučnim prilikama (uključujući, moram reći, napade proliva u Njujorku...), ipak je postojala izvesna napetost između Junga i Frojda. ...
... moram ti ispričati o nečem dosta neobičnom što se dogodilo u Bremenu pred sam naš odlazak. Bili smo od sveg srca zahvalni što smo se uspešno našli i, naravno, uzbuđeni zbog avanture koja nam je predstojala. Frojd je bio domaćin na ručku u veoma luksuznom hotelu, pa smo Junga nagovorili da napusti svoju uobičajenu apstinenciju i da nam se pridruži u piću. Verovatno zato što nije bio naviknut na piće, postao je neobično pričljiv i dobro raspoložen. Skrenuo je razgovor na neke leševe iz tresetnih močvara, koji su navodno pronađeni u severnoj Nemačkoj. Kaže se za njih da su tela praistorijskih ljudi koji su mumifikovani dejstvom humusne kiseline u močvari. Izgleda da su se ti ljudi utopili u močvari il sui tamo bili sahranjeni. Da, bilo je donekle interesantno; ili bi barem bilo da Jung nije toliko razvezao priču. Tada je Frojd planuo nekoliko puta: „Zašto vas toliko zanimaju ti leševi?“ No, Jung je i dalje fascinirano pričao i Frojd je pao sa stolice onesvestivši se.
Jung, jadan čovek, bio je veoma uznemiren zbog ovakvog razvoja događaja – kao što sam i ja bio, jer nisam mogao da shvatim u čemu je to pogrešio. Kad se osvestio, Frojd  je nabedio Junga da ovaj želi da ga se otarasi. Jung je to naravno poricao iz sve snage. On je zaista ljubazan, srdačan čovek, mnogo prijatniji no što njegove naočare sa zlatnim ramom i kratko ošišana kosa sugerišu.
Došlo je do još jednog kratkog neslaganja na brodu. Zabavljali smo se (u magli!) tumačeći jedan drugom svoje snove; Junga je veoma zainteresovao jedan Frojdov san u kome je njegova svastika (Mina) morala, kao seljanka, da baca snopove žita za vreme žetve, dok je njegova žena besposleno posmatrala. Jung je, donekle netaktično, pokušao da od Frojda dobije više informacija. Jasno je rekao kako veruje da san ukazuje na Frojdova topla osećanja prema ženinoj mlađoj sestri. Bio sam zapanjen što on poseduje toliko znanja o Frojdovim privatnim odnosima. Frojd je, naravno, bio veoma pogođen i odbio je da „rizikuje svoj autoritet“, kako se sam izrazio, otkrivajući bilo šta ličnije prirode. Jung mi je kasnije rekao da je tog trenutka Frojd izgubio svoj autoritet, bar što se njega tiče. Međutim, mislim da sam uspeo da izgladim stvar, pa se oni ponovo dobro slažu. Ali  izvesno vreme sam se osećao kao sudija u rvačkom takmičenju. Sve je veoma komplikovano. Zadrži ovo za sebe.
Moj san (jedini koga se sećam) odnosio se na neko trivijalno razočaranje iz detinjstva. Frojdu, naravno, nije uopšte bilo teško da pogodi da se odnosio na tebe, draga moja. On mi je direktno rekao: da se ja plašim da je tvoja odluka da se ne razvedeš od muža dok ti se ćerke ne udaju samoobmana s tvoje strane, i da ne želiš da okončaš naš dugi odnos tako dubokom vezom kao što je brak. Uostalom, poznaješ moja strahovanja, i učinila si sve što možeš da ih otkloniš; ali vidiš, nisam mogao izbeći da ih sanjam za vreme našeg rastanka (verovatno i pod uticajem depresivne morske izmaglice). Frojd mi je mnogo pomogao, kao i uvek. Reci Elmi da je bio dirnut njenim dobrim željama i kaže da je duboko ganut što ona svoju analizu s njim smatra tako korisnom. On tebi takođe uzvraća pozdrave dodajući dobronamerno da sam ja, ako je majka šarmantna i inteligentna kao ćerka (uverio sam ga da je tako), čovek kome treba zavideti... što ja znam! Srdačno zagrli i poljubi Elmu umesto mene i prenesi moje poštovanje tvom mužu.
Sledeće nedelje posetićemo slapove Nijagare, što Frojd smatra najvećim događajem čitavog našeg puta; a putovaćemo brodom Kajzer Vilhelm za manje od dve nedelje. Tako ću se vratiti kući u Budimpeštu skoro pre no što ti dobiješ ovo pismo, i ne mogu ti iskazati koliko čeznem za tvojim zagrljajem dobrodošlice. U međuvremenu, ljubim te, (i, boga mi, mnogo gore, mnogo bolje od toga!) u snovima.

Zauvek tvoj
Šandor Ferenci 
¡)

Naravno, događaji su istiniti i pokušao sam da sve događaje koji se tiču Frojda ostavim u granicama istine o njegovom životu: Frojd se zaista onesvestio, i Jung jeste govorio o „leševima iz tresetnih močvara“ koje su otkrili u severnoj Nemačkoj. Ovo pismo je bilo jedna zaista izuzetna slučajnost kada se pomisli na jednu drugu vrstu leševa iz tresetnih močvara koje su kasnije u tom veku Nemci očajno pokušavali da iskopaju u pokušaju da zataškaju svoje tragove kod Babjeg Jara. Druge manje stvari koje se povezuju su san o Mini koja baca snopove žita i slika nacista u poslednjem odeljku koji bacaju decu preko zida kao da su snopovi žita. Sada sam fasciniran saznanjem o sve većoj mogućnosti da je Frojd zaista imao aferu sa svojom svastikom.

U svojim studijama slučajeva Frojd je veoma često dodavao detalje biografijama svojih pacijenata: bio je mnogo više emocionalno upleten nego što pokazuje, po mom mišljenju. Dok sam ponovo iščitavao ove studije slučajeva, otkrio sam da ne samo da su one nalik na grčke drame (u tom smislu da veoma polako vode do tačke otkrovenja) već da su takođe intelektualna dela iz ljubavi. Dopustite mi da vam pročitam malo o gospođici Elizabet fon R, iz slučaja na koji sam se najviše oslanjao da bih stvorio moju verziju Frojda:

Postalo mi je neizbežno jasno o čemu se ovde radi, ali se činilo da pacijentkinja, duboko u svojim slatko-gorkim sećanjima, nije primećivala cilj prema kome se kretala i nastavila je da priziva svoja sećanja. Nastavila je da govori o svojoj poseti Gaštajnu. Teskoba s kojom je očekivala svako pismo, odagnavala loše vesti o svojoj sestri koja je umirala nakon porođaja. Dugo čekanje do večeri, kada su tek mogli da krenu iz Gaštajna, i putovanje koje je prošlo u mučnoj neizvesnosti i besanim noćima. Sve ovo praćeno ozbiljnim pogoršanjem njenih bolova. Pitao sam je da li je tokom putovanja mislila o užasnoj mogućnosti koja se kasnije ostvarila. Odgovorila je da je pažljivo izbegavala da misli o tome, ali da je verovala da je njena majka od samog početka očekivala najgore. Sećanje joj sada prelazi na njihov dolazak u Beč. Utisci koje su na njih ostavili rođaci koji su ih dočekali. Kratko putovanje od Beča do letnjeg odmorišta i njegove okoline gde je njena sestra živela. Njihov dolazak tamo uveče. Čitav prolazak kroz baštu do vrata male kuće. Unutra tama i tišina koja pritiska. Kako njen zet nije bio tu da ih dočeka i kako su stajali pred krevetom i gledali njenu sestru koja je tu ležala mrtva. U tom trenutku užasna izvesnost da je njena sestra umrla bez prilike da se s njima oprosti, i bez njene nege koja je mogla da joj olakša poslednje dane. U tom istom trenu još jedna misao je prošla kroz Elizabetin um, misao koja joj se sada ponovo neumoljivo nametnula kao svetlost munje u mraku; sada je ponovo slobodan i mogu mu biti žena.
Sada je sve bilo jasno. Analitičarev trud je bogato nagrađen. Koncept opraštanja od sestre bila je ideja koja se nije uklapala. Sve ove stvari su mi u tom trenu iskrsnule pred očima u konkretnom obliku, ali je ipak period koji je usledio bio veoma naporan za mene kao lekara. Povratak ove potisnute ideje imao je poguban efekat na jadnu devojku. Glasno je viknula kada sam joj situaciju predočio bezosećajnim pitanjem: „Dakle, dugo si bila zaljubljena u svog zeta?“ Tada se požalila na užasan bol i načinila poslednji očajnički napor da odbaci ovakvo objašnjenje. To nije bila istina, ja sam je nagovorio na to, to nije mogla biti istina. Nije bila sposobna za takvu opakost. Nikada ne bi mogla to sebi da oprosti. Bilo je lako dokazati joj da ono što mi je ona sama rekla odbacivalo svako drugo objašnjenje. Ali prošlo je mnogo vremena dok su do nje doprla moja dva utešna saveta, da mi nismo odgovorni za naša osećanja i da je njeno ponašanje, činjenica da se razbolela u ovim okolnostima, dovoljni dokaz moralnosti njenog karaktera. Prošlo je dosta vremena pre no što su moje utešne reči ostavile ikakav utisak na nju.

Ono što pokušavam da pokažem nije samo prosta umešnost, već da je ovo i jedan orgazmični trenutak u priči i da se javlja otprilike na tri četvrtine puta. Ovde vidimo Frojda kako ispituje pacijentkinju, i više od toga, a ona se opire kao luda. A onda naravno dolazi do prihvatanja, ona postepeno prihvata da ju je zaveo, onda dolazi do neke vrste smrti ove veze i sve se obično ne završava pobedom. Frojd ne kaže da ona više neće imati nikakvih problema. Obično se rastaju u dobrim odnosima. Ovo liči na neku priču Artura Šniclera koja se odvija u Beču – na ljubavnu priču. Ovo su priče o belom hotelu koje je Frojd pisao. Ne kažem da su bile klinički netačne, iako mislim da je za Frojda bilo isto tako važno doći do dobro uobličene klasične priče kao što je bilo i doći do istine.
Slučajnosti igraju veoma važnu ulogu u mojoj knjizi. Cela knjiga je u stvari mreža nejasnih slika i obrazaca koji se ne moraju siliti. Moje poslednje pismo, pismo koje sam poslednje napisao za knjigu (iako se ono nalazi u prologu), je kada Frojd šalje studiju slučaja sa Lizinim delom, „pornografskom“ poemom i tako dalje, sekretaru Komiteta za proslavu Geteove stogodišnjice jer su od Frojda naručili neko delo za obeležavanje stogodišnjice Geteove smrti. Frojd pokušava da ublaži buduće primedbe na materijal time što Nemce upućuje na Geteov lični stav prema tim nezgodnim temama. Zato kaže: „Nadam se da Vas neće uznemiriti nepristojni izrazi koji se provlače kroz njene loše stihove, a ni donekle manje uvredljiv, mada ipak pornografski materijal u razradi njene fantazije. Treba imati na umu (a) da je autorka bolovala od jake seksualne histerije i (b) da sastavi spadaju u područje nauke, gde se princip nihil humanum univerzalno prihvata i primenjuje, a ništa manje od strane pesnika koji je savetovao svojim čitaocima da se ne plaše i ne beže od „nepoznatog ili onoga što su ljudi zanemarili, što hoda u noći kroz lavirint srca“.“ 
¡¡)
Nisam upoznat sa Geteovim radom, a ne poznajem uopšte niti nemačku poeziju. Tako sam morao da upotrebim neku antologiju u nadi da ću naći pogodan citat. U Pinguinovoj knjizi nemačkog stiha našao sam pesmu „Mesecu“ sa ovim stihovima i pomislio, „ovo je veoma frojdovski, Frojd bi možda upotrebio takve reči.“ Kasnije sam se setio da je Frojd zapravo dobio Geteovu nagradu za književnost 1930. i da je napisao besedu za tu priliku koju je pročitala Ana Frojd, njegova kćerka, jer je bio odsutan zbog bolesti. Pomislio sam da bi trebalo da je pročitam, čisto iz radoznalosti. Pre toga je nisam pročitao, a u njoj je bio jedan citat i to su bili upravo oni stihovi koje sam ja iskoristio. Nisam znao da li da budem oduševljen jer je ovo pokazivalo da sam na istoj talasnoj dužini sa Frojdom, ili da budem nezadovoljan, jer ako ljudi zaista dobro poznaju Frojdovo delo onda će reći, ma to je samo uzeo iz njegove besede. Ali bila je to zapanjujuća slučajnost.
  ---------------
 (¡) Pesma „Beč, Cirih, Konstanc“ (“Vienna, Zurich, Constance”) deo je Tomasove zbirke pesama „Putovanje za medeni mesec“ (“The   Honeymoon Voyage“) (1978).
 (¡¡) Dato u prevodu Vesne Gaspari: Tomas, D. M., „Beli hotel“, Nolit, Beograd, 1984.
 (¡¡¡)   Ibid.


 




siluet      

Jelena Ćirić

Toni Morison
Jedna milost
(odlomak iz romana)

(sa engleskog prevela: Jelena Ćirić)

(Napomena prevodioca:  Junakinja Florens je zaključana u sadašnjosti; sve tačke iz prošlosti, koje je opsedaju i čiji smisao tek treba da razjasni sa distance, u dinamici njenog toka svesti premetnute su u prezent. Najvažniji i najbremenitiji trenutak koji ona stalno nanovo proživljava u mislima je rastanak sa majkom, njoj i dalje nejasan.)



Nemoj da se bojiš. Moja priča ne može da te povredi uprkos onome što sam učinila, i obećavam da ću ležati mirno u mraku – možda ću da jecam ili nekad ponovo vidim krv – ali više nikad  neću da pustim ruke da napadnu niti da iskezim zube. Da objasnim. Možeš da misliš, ako hoćeš, da ti kazujem ispovest punu neobičnosti koje su bliske samo u snovima ili onim časovima kad profil psa igra u pari iz lonca. Ili kad se lutka od kukuruzne ljuske koja sedi na polici ubrzo skljoka u ćošak sobe i jasna je pakost zbog koje se našla tamo. Čudnije stvari se dešavaju uvek i svuda. Ti znaš. Znam da znaš. Jedno pitanje je, ko je odgovoran? Drugo je, umeš li da čitaš? Ako paunica odbije da izlegne jaja ja to brzo pročitam i, zaista, te noći vidim minha mãe  koja stoji i drži za ruku svog malog dečaka, sa mojim cipelama naguranim u džepove na kecelji. Drugim znakovima treba više da se shvate. Često ima previše znakova, ili se jasno znamenje brzo zamagli. Ređam ih i pokušavam da se setim, iako znam da mnogo propuštam, kao što ne shvatam zmiju iz bašte koja puzi do praga na vratima da umre. Da počnem s onim što znam sigurno.

Počinje od cipela. Kao dete nikad ne mogu da podnesem da budem bosa i uvek molim za cipele, bilo čije cipele, i kad je najtoplije. Moja majka, minha mãe (¡), mršti se i ljuti na to što ona zove mojim doterivanjem. Samo loše žene nose visoke pete. Ja sam opasna, kaže ona, i divlja, ali onda popusti i dozvoli mi da nosim bačene cipele iz Senjorine kuće, šiljate, sa jednom petom slomljenom, a drugom istrošenom i sa šnalom na vrhu. Zbog toga, kaže Lina, moja stopala su beskorisna, biće uvek previše nežna za život i nikada neće imati jake tabane, žilavije od kože, kakve život traži. Lina je u pravu. Florens, kaže ona, sada je 1690. Ko danas ima ruke robinje, a stopala portugalske gospođe? I kad krećem da te pronađem, ona i Gospođa mi daju Gospodinove čizme koje su taman odraslom muškarcu, a ne devojčici. Nabiju ih senom i masnim ljuskama kukuruza i kažu mi da sakrijem pismo u čarapu – iako svrbi pečatni vosak. Ja sam pismena, ali ne čitam šta Gospođa piše, a Lina i Žalost i ne mogu. Ali znam šta će pismo reći ako me neko zaustavi.

U glavi mi se mešaju dve stvari: glad za tobom i strah ako se izgubim. Ništa me ne plaši kao ovo poslanstvo i ništa nije veće iskušenje. Od dana kad nestaneš ja sanjam i smišljam. Da saznam gde si i kako da ja budem tamo. Hoću da trčim po tragu kroz šumu bukve i belog bora, ali pitam se kojim putem? Ko će da mi kaže? Ko živi u divljini između ove farme i tebe i da li će mi pomoći ili će me povrediti? A medvedi bez kosti u dolini? Sećaš se? Kako im se, dok idu, koža ljulja kao da ničega nema ispod? Miris im sakriva lepotu, njihove oči nas poznaju iz vremena u kome smo i mi zveri. Ti koji mi kažeš da je zato nesreća pogledati ih u oči. Oni će prići, potrčati prema nama da vole i da se igraju, što mi pogrešno tumačimo i uzvraćamo strahom i besom. I ogromne ptice se tamo gnezde, veće od krava, kaže Lina, i nisu svi urođenici kao ona, kaže, dakle čuvaj se. Divljakuša koja se moli, tako je zovu susedi, jer ona jednom odlazi u crkvu, a ipak se kupa svaki dan, a hrišćani nikad. Pod haljinom nosi svetloplave perle i kradom pleše na prvoj svetlosti kad je mesec mlad. Više nego medveda koji vole i ptica većih od krava, plašim se noći u kojoj nema puta. Kako, pitam se, da te nađem u mraku? Konačno, evo puta. Imam uputstva. Ugovoreno je. Videću ti usta i kliziću prstima nadole. Ti ćeš opet da osloniš bradu o moju kosu dok ti u rame udišem i izdišem, udišem i izdišem. Srećna sam što nam se svet otvara, ali plaši me zato što je nov. Da bih stigla do tebe moram da ostavim jedini dom, jedine ljude koje znam. Lina kaže po mojim zubima da sam ovde dovedena možda sa sedam ili osam godina. Kuvamo divlje šljive za džem i kolače osam puta od tada, znači da imam šesnaest. Pre dolaska na ovo mesto provodim dane u branju okre i čišćenju duvanskih skladišta, a noći na podu kuhinje sa minha mãe. Mi smo krštene i možemo da budemo srećne kad se ovaj život završi. Tako nam kaže časni otac. Jednom u sedam dana on nas uči da čitamo i pišemo. Zabranjeno nam je da odemo odatle pa se nas četvoro krijemo kod močvare. Moja majka, ja, njen mali dečak i časni otac. Njemu brane da nas uči, ali on to ipak čini, i pazi na pokvarene Virdžinijance i protestante koji hoće da ga uhvate. Ako se to desi on će otići u zatvor ili platiti kaznu, ili oboje. Ima dve knjige i pločicu. Mi imamo štapiće kojima crtamo po pesku, i kamenčiće kojima pravimo reči na ravnom pljosnatom kamenu. Kad slova pređu u pamćenje pravimo cele reči. Brža sam od majke, a njena beba nije nimalo. Veoma brzo, mogu da napišem po sećanju nikenski Kredo sa svim zarezima. Ispovest govorimo, a ne pišemo kao ja sad. Zaboravljam dosad skoro sve o tome. Volim govor. Lina govori, kamen govori, čak i Žalost govori. Najbolji od svih je tvoj govor. Isprva, kada me dovedu ovde, ne znam da izgovorim ni reč. Sve što čujem je drugačije od onog što su reči za minha mãe i mene. Linine reči ne govore ništa što ja znam. Niti Gospođine. Polako, malo govora ostane i u mojim ustima a ne samo na kamenu. Lina kaže da je mesto gde ja počinjem da govorim sa kamena Marijina zemlja(¡¡), gde Gospodin odlazi poslom. Znači da su moja majka i njen mali dečak tamo sahranjeni. Ili će biti ako ikad reše da se odmore. Spavanje na podu kuhinje s njima nije tako lepo kao spavanje na slomljenim sankama sa Linom. Kad je hladno ogradimo daskama naš deo štale i prepletemo ruke ispod pokrivača. Ne osećamo miris kravlje balege, jer je smrznuta, a mi duboko pod krznom. Leti, kad nam se komarci zaleću u viseće mreže, Lina napravi od granja hlad za spavanje. Ti nikad ne voliš viseće mreže i biraš da spavaš na zemlji čak i po kiši, iako ti Gospodin nudi ambar. Žalost više ne spava kraj ognjišta.

Ljudi koji ti pomažu, Vil i Skali, nikad ne provode noć ovde jer im njihov gospodar ne dozvoljava. Sećaš li se kako ne slušaju tvoja naređenja dok ih ne izgovori Gospodin? On to može jer su oni razmena za njegovu zemlju pod zakupom. Lina kaže da Gospodin ume lukavo da uzima bez davanja. Znam da je to tačno jer to gledam uvek i zauvek. Ja gledam, moja majka sluša, njen mališan joj se pripio uz bok. Senjor ne plaća ceo iznos koji duguje Gospodinu. Gospodin kaže da će zato uzeti ženu i devojčicu, ali ne i malog dečaka, i duga više neće biti. Minha mãe ga preklinje da to ne čini. Dečak joj je još na dojki. Uzmite devojčicu, ona kaže, moju ćerku, kaže. Mene. Mene. Gospodin pristaje i menja dogovor o naknadi. Čim je lišće duvana okačeno da se suši, časni otac me odvodi na skelu, onda na jedrenjak, pa na lađu, i strpa me kod svojih kutija sa knjigama i hranom. Drugog dana hladnoća počinje da boli i srećna sam što imam ogrtač, makar i tanak. Časni otac se izvinjava što ide na drugi kraj lađe i kaže mi da ostanem tu gde sam. Dolazi neka žena i kaže mi, ustani. Ustajem i ona mi skida ogrtač s ramena. Onda i moje drvene cipele. Onda odlazi. Časni otac je bled i crven kad se vrati i sazna šta se desilo. Navaljuje na sve i pita gde i ko, ali ne dobija odgovor. Onda uzme dronjke, razbacane komade jedra i umota mi stopala. Sada znam da ovde ne vole sveštenike kao kod Senjora. Mornar pljune u more kad ga časni otac zamoli za pomoć. Časni otac je jedini dobar čovek od svih koje ikad vidim. Kada stignem ovde, pomislim da je to ono mesto na koje on upozorava. Ono smrzavanje u paklu koje dolazi pre večne vatre, gde grešnici ključaju i prže se zauvek. Ali prvo dođe led, kaže on. I kad opazim noževe od leda koji vise sa kuća i drveća i osetim beli vazduh koji mi pali lice, sigurna sam, vatra dolazi. Onda se Lina nasmeši kad me vidi i umota me da mi bude toplo. Gospođa gleda u stranu. Ni Žalost nije srećna što me vidi. Mahne rukom ispred lica kao da joj dosađuju pčele. Ona je oduvek čudna i Lina kaže da je ponovo trudna. Otac se još ne zna, a Žalost ne kaže. Vil i Skali se smeju i poriču. Lina misli da je Gospodinovo. Kaže da ima razlog da tako misli. Kad je pitam kakav razlog, ona kaže, muško je. Gospođa ne kaže ništa. Ni ja. Ali brinem. Ne zato što će biti više posla, nego što me majke koje doje halapljive bebe plaše. Znam kako im se oči kreću dok biraju. Kako ih podižu da me prodorno pogledaju dok govore nešto što ne mogu da čujem. Govore nešto što je važno za mene, ali drže za ruku malog dečaka. 

---------------
(¡)  na portugalskom : moja majka
 (¡¡)  Merilend, čiji naziv Florens razume doslovno, kao Mary’s Land.



sah
Imago animi sermo est. - Говор је слика душе.
  (Цицерон)



 

| П Р И Ч Е | Д А Р О В И | П О Е З И Ј А | И З Б О Р | Л И Н К О В И |

 

помоћ

Copyright © 1996-2005 Посада Веб

<== ==>