ПРИЧЕ
ДАРОВИ
ПОЕЗИЈА
ИЗБОР
ПРЕВОДИ
ЛИНКОВИ
ПОСАДА ДЕЦА
ПОСАДА SF
ПРЕУЗМИ ИЛИ
ЧИТАЈ
НЕОРА
ПОСАДА
АРХИВА
|
Франсоа
Трифо
Франсоа
Трифо
(FrançoisTruffaut)
„Рад на филму подсећа на путовање
дилижансом на Дивљем западу:
на почетку се надате лепом
путовању, а онда почињете да се питате да ли
ћете уопште стићи до одредишта“.
Франсоа
Трифо
Филм
и живот су за Трифоа били једна ствар
с обзиром на то да је он оду-
век кинематографију доживљавао као
неку врсту уточишта, а не само
професије. Током своје разноврсне
каријере успео је да развије луцидан и
коерентан стил, заснован пре свега на
љубави према филму и ангажману у
филмској критици, непрекидно се
суочавајући са класицима којима се из-
нова враћао и реинтерпретирао кроз
личну поетику засновану на четири
велике љубави: књиге, жене, деца и
филм. Освојио је награду за режију на
фестивалу у Кану за филм „Четири
стотине удараца“ (Les 400 coups,
1959.)
и Оскара за најбољи страни филм са
остварењем „Америчка ноћ“ (La nuit
américaine, 1973.).
Као дечак, током година немачке
окупације, уточиште је налазио у би-
оскопским салама на Монмартру
гледајући пре свега детективске и
љубавне
филмове. Као младића „усвојио“ га је
Андре Базен (André Bazin), који га је
из-
бавио из поправног дома тако што је
успео да му пронађе посао у филмској
рубрици часописа „Travail et culture“.
Након боравка у затвору због дезертер-
ства (1951. године је одбио војни
позив за рат у Индокини), поново му
Базен
налази посао у Филмској секцији при
Министарству пољопривреде и уводи
га као филмског критичара у редакцију
часописа „Arts“ и „Cahiers du cinéma“.
Захваљујући раду у ова два часписа као
и активностима у кино-клубу зајед-
но са пријатељима Ериком Ромером (Eric
Rohmer), Жаком Риветом (Jacques
Rivette), Жан-Лик Годаром (Jean-Luc
Godard) и Клодом Шабролом (Claude
Chabrol) поставио је основе онога што
ће у историји француске и светске ки-
нематографије остати упамћено као
„Нови талас“ (Nouvelle vague).
У току 1954. године,Трифо, у тексту
који је објављен у часопису „Cahiers
du cinéma“ (бр. 31, стр. 15-29) под
насловом „Извесна тенденција францу-
ског филма“ напада традиционални
француски филм и његове ствараоце,
који су по његовом мишљењу жанровски
запали у безизлазан положај,
тврдећи да је филм постао
„конфекција“. Пре свега тај текст, али
и остали
критички осврти истаћи ће га као
једног од водећих филмских критичара и
поред тога што је више него очигледно
истицао своју наклоност према Жану
Реноару (Jean Renoir), Орсону Велсу
(Orson Welles), Карлу Теодору Дрејеру
(Carl Theodor Dreyer), Ингмару
Бергману (Ingmar Bergman), Чарлију
Чапли-
ну (Charlie Chaplin), Ернесту Лубичу
(Ernst Lubitsch), Жану Вигоу (Jean
Vigo),
Роберту Роселинију (Roberto
Rossellini) али и отворен презир према
Жану
Деланоју (Jean Delannoy), Андреу
Кајату (André Cayatte) и Клоду
Отан-Лари
(Claude Autant-Lara). Након периода
готово милитантне критике почео је
да режира кратке филмове. Посебно се
истичу филмови „Балавурдија“ (Les
mistons, 1957.) који већ наговештава
неке од кључних тема његовог ствара-
лаштва и „Прича о води“ (Histoire
d’eau, 1958.) који је режирао заједно
са
Годаром (касније ће бити и сценариста
на његовом филму „До последњег
даха“ (À bout de souffle, 1960.).
Његов дебитантски дугометражни филм
„Че-
тири стотине удараца“ унутар кога
можемо да нађемо велики број аутобио-
графских детаља посвећен је успомени
на његовог „спасиоца“ Андре Базена
који је преминуо непосредно пред
почетак снимања овог филма; али и ус-
помени на своје детињство јер управо у
овом филму почињу догодовштине
лика Антоана Доинела (Antoine Doinel),
својеврсног алтер-ега Трифоа који ће
се појављивати и у његовим каснијим
филмовима у интерпретацији његовог
омиљеног глумца Жан-Пјера Леуда
(Jean-Pierre Léaud)
Захваљујући неочекиваном изузетном
успеху филма и потпомогнут
већ значајном каријером критичара,
Франсоа Трифо је доспео у свет вели-
ких мајстора седме уметности. Не само
да их је волео и ценио већ је и на
најбољи могући начин учио од њих. Од
Роселинија је научио осећај за логику
и јасноћу, од Лубича уметност посредне
комуникације, од Реноара да је глу-
мац важнији од лика којег тумачи, од
Хичкока (о коме је иначе написао јед-
ну од најпознатијих и најчитанијих
књига из области филма) да филм треба
посматрати не као искуство између две
стране већ између три (аутор – дело
– гледалац).
На основама радикалне интерпретације
теорије „politique des auteurs“
у чијем је стварању и сам учествовао
шездесетих година прошлог века, Три-
фо је схватао своје филмове као
изазове, од којих је онај
најзначајнији био
подређивање кодексима, на пример жанра
и у оквиру тих кодекса наћи
слободу изражавања. За Трифоа филм је
био суштински визуелна уметност,
у којој није толико битно оно што се
изговара већ оно што се види; сходно
томе сваки филм је морао да има оно
„нешто“ што ће га приближити магији
класичне кинематографије, исто као што
је сваки филм одраз, у добром или
лошем смислу, редитеља који га је
стварао и може да личи једино на њега.
Трифо се увек верно држао овог кодекса
и представљао је редак случај ау-
тора-истраживача, редитеља који веома
пуно размишља о филму и кинема-
тографији док ствара (није ни случајно
што су сви његови филмови заправо
метафоре о кинематографији) и који
непрестано преиспитује правила која га
одређују. Из свега тога проистекао је
низ норми етичке и поетске вредности
које су временом израсле у јединствен
стил. На тај начин његово дело је ос-
тало верно полазним основама, љубави,
најбољој од свих вечних тема, што
се огледа у филму „Нежна кожа“ (La
peau douce, 1964.) као и идеалу жене
(„Жене су магичне?“ то је питање које
Доинел поставља себи). У филмовима
„Украдени пољупци“ (Baisers volés,
1968.) и „Жил и Жим“ (Jules et Jim,
1962.)
бави се темама сентименталности и
конфликата, како оних привремених
тако и трајних. У филму „Фаренхајт
451“ (Fahrenheit 451, 1966.) успео је
да
дочара моралну параболу измештену у
научнофантастично окружење кроз
немирност и нестабилност које су биле
карактеристичне за Хичкоково ства-
ралаштво. Интригом ликова и ситуација
у филму „Невеста је била у црнини“
(La mariée était en noir, 1968.)
успева да нађе готово идеалан спој
дела Рено-
ара и Хичкока. На тај начин је успео
да исприча истините приче претворене у
фикцију, отоврено истичући избор
фикције као премисе стварности надасве
у филмовима „Америчка ноћ“ и „Последњи
метро“ (Le dernier métro, 1980.)
заснивајући их на конфронтацији
глумаца са драматургијом текста.
Можда је и најважнији аспект његовог
рада био концепт филма до-
веденог до екстрема, до потребе за
филмом у толикој мери да наведе ре-
дитеља да ризикује и да прихвата и
нуди изазове, што се можда и најбоље
огледа у два филма која су снимљена
током година „идеолошког тероризма“
како их је он сам називао, два филма
која плене интелектуалном слободом и
антиконформизмом „Украдени пољупци“ и
„Сирена Мисисипија“ (La sirène
du Mississippi, 1969.). Два филма која
успешно избегавају клишее, идеје и
идеологију али и моду тог раздобља.
Љубав самог Трифоа према
кинематографији је била екстремна, од
младог филмофила преко оштрог
критичара, изузетног писца и
приређива-
ча, осећајног редитеља, награђиваног
аутора али и незаборавног глумца у
неколико својих филмова али у
Спилбеговом филму „Блиски сусрети
треће
врсте“ (Close Encounters Of The Third
Kind,1977.) у којем тумачи улогу
научни-
ка Лакомба. То су најзначајније етапе
његовог живота, све су везане за филм
и ниједна није разумљива без филма, те
посредне уметности, како га је он
сам дефинисао, која скрива док
показује.
Марјан
Вујовић
преузето са сајта кинотеке:
Lewis Mumford
Manastir i sat
Vreme i prostor u osvit
kapitalizma
Manastir i sat
Od čega se mašina prvobitno
oblikovala u modernoj civilizaciji?
Očito je postojalo više od jedne
tačke porekla. Naša mehanička
civilizacija predstavlja
sjedinjavanje brojnih navika, ideja
i načina života, kao i tehničkih
instrumenata, a neki od njih su, u
početku, direktno suprotstavljeni
civilizaciji čije su stvaranje
pomogli. Ali novi poredak se prvo
osetio u opštoj slici sveta: tokom
prvih sedam vekova postojanja mašine
kategorije vremena i prostora prošle
su kroz izuzetnu promenu, a nijedan
vid života nije ostao nedodirnut tom
transformacijom. Primena
kvantitativnih metoda mišljenja na
proučavanje prirode prvi put se
pojavila u redovnom merenju vremena,
a novi mehanički koncept vremena
delimično se razvio iz manastirskog
načina života. Alfred Vajthed
(Alfred Whitehead)[1] je naglasio
značaj sholastičkog verovanja u
univerzum koji je uredio Bog kao
jednog od temelja moderne fizike:
ali iza tog verovanja stajalo je
prisustvo reda u samim crkvenim
institucijama.
Tehnika drevnog sveta se još
prenosila iz Konstantinopolja i
Bagdada na Siciliju i Kordobu:
odatle potiče rano predvodništvo
Salerna kada se radi o naučnom i
medicinskom napretku srednjeg veka.
Međutim, u manastirima na zapadu se
prvo pojavila želja za redom i moći,
uz onu koju izražava vojna
dominacija nad slabijim ljudima
nakon duge neizvesnosti i krvavog
haosa koji je pratio slom Rimskog
carstva. Unutar manastirskih zidova
nalazilo se svetilište: vladavinom
reda proterani su iznenađenje i
sumnja i hir i nepravilnost.
Nasuprot nepredvidljivim promenama i
pulsiranju svetovnog života
postavljena je gvozdena disciplina
pravila. Benedikt je dodao sedmi
period za molitvu tokom dana, a u
sedmom veku bulom pape Sabijana
određeno je da manastirska zvona
zvone sedam puta tokom dvadeset
četiri sata. Te naznake tokom dana
bile su poznate kao kanonski sati i
javila se potreba da se oni na neki
način mere da bi se redovno
ponavljali.
Po legendi, koja se danas poriče,
prvi moderni mehanički sat, koji su
pokretali tegovi koji su se
spuštali, izmislio je monah po imenu
Gerbert koji je kasnije postao papa
Silvester II, krajem desetog veka.
Taj sat je verovatno bio samo vodeni
sat, jedan od onih nasleđa iz
drevnog sveta koje je direktno
preostalo iz rimskih dana, poput
samog vodenog točka, ili se opet
vratilo na zapad preko Arapa. Ali
legenda, kao što se često dešava,
tačna je, ako ne zbog činjenica,
onda zbog implikacija. Manastir je
bio prvo sedište regulisanog života
i bilo je gotovo neizbežno da takav
život stvori instrument za
označavanje sati u intervalima ili
za podsećanje zvonara da je vreme da
pokrene zvona. Ako se mehanički sat
nije pojavio dok gradovi u
trinaestom veku nisu počeli da
zahtevaju regulisan život, navika za
samim redom i pouzdanim regulisanjem
vremenskih perioda postala je gotovo
druga priroda u manastiru. Kulton
(G. G. Coulton)[2] se slaže sa
Zombartom (Werner Sombart)[3] da se
benediktinci, veliki radni
sveštenički red, možda mogu smatrati
prvobitnim osnivačima modernog
kapitalizma: njihova uprava je
zaista bila usmerena na rad i
njihovi veliki građevinski poduhvati
su čak mogli lišiti ratnu tehniku
dela njenog sjaja. Dakle, autori ne
izvrću činjenice kada ukazuju na to
da su manastiri – u jednom periodu
bilo je 40.000 manastira pod
benediktinskom upravom – pomogli da
poduhvati ljudi steknu redovan
kolektivni otkucaj i ritam mašine,
jer sat nije samo sredstvo da se
označavaju sati, već i da se usklade
aktivnosti ljudi.
Da
li su merenje vremena i navika da se
vreme reguliše obuzele um ljudi zbog
zajedničke hrišćanske želje da se
redovnim molitvama i posvećenošću
obezbedi blagostanje duša u večnosti:
zbog navike koju je kapitalistička
civilizacija zatim iskoristila za
dobar cilj? Možda se mora prihvatiti
ironija tog paradoksa. U svakom
slučaju, do trinaestog veka postoje
jasni zapisi o mehaničkim satovima, a
do 1370. godine Hajnrih fon Vik
(Heinrich von Wyck) je u Parizu
napravio dobro osmišljen „moderan“
sat. U međuvremenu, pojavili su se
zvonici, a novi satovi, ako do
četrnaestog veka nisu imali cifarnik i
kazaljku koja je kretanje vremena
pretvarala u pokret u prostoru, barem
su zvonom označavali sate. Oblaci koji
su mogli paralisati sunčani sat,
smrzavanje koje je u zimskoj noći
moglo zaustaviti vodeni sat, više nisu
bile prepreke za označavanje vremena:
leti ili zimi, danju ili noću, čovek
je bio svestan odmerenog zvona sata.
Taj instrument se ubrzo proširio izvan
manastira, redovna zvonjava zvona
unela je novi red u život radnika i
trgovca. Zvona sa zvonika su gotovo
definisala urbani život. Označavanje
vremena preraslo je u poštovanje
vremena i vođenje računa o vremenu i
štednju vremena. Dok se to dešavalo,
večnost je postepeno prestala da bude
mera i fokus ljudskih aktivnosti.
Sat, a ne parna mašina, predstavlja
ključnu mašinu modernog
industrijskog doba. Sat je i
izuzetna činjenica i tipičan simbol
mašine u svakoj fazi svog razvoja:
čak ni danas nijedna druga mašina
nije tako sveprisutna. Ovde, na
samom početku moderne tehnike,
proročanski se pojavila precizna
automatska mašina koja se, nakon
nekoliko vekova dodatnog truda,
konačno koristi kao tehnički element
u svakom delu industrijske
aktivnosti. Pre sata postojale su
pogonske mašine poput vodenice; a
postojale su i razne vrste automata
da bi se zadivili posetioci u hramu
ili da bi se zadovoljila besposlena
mašta nekih muslimanskih kalifa:
mašine čije se ilustracije mogu naći
kod Herona i Al Džazarija. Ali,
pojavila se nova vrsta pogonske
mašine u kojoj su izvor energije i
njen prenos bili takve prirode da su
obezbedili jednak tok energije u
ćelom postrojenju i omogućili
redovnu proizvodnju i standardizovan
proizvod. U svom odnosu prema
odredivim kvantitetima energije,
standardizaciji, automatskoj
aktivnosti i, konačno, prema
sopstvenom posebnom proizvodu,
tačnom merenju vremena, sat je bio
prva mašina u modernoj tehnici, i
zadržao je primat u svakom periodu:
on označava savršenstvo ka kojem
druge mašine teže. Štaviše, sat je
poslužio kao model za mnoge druge
mehaničke naprave i za analizu
pokreta koji prati savršenstvo sata;
uz razne vrste prenosnika i prenosa
koji su razrađeni doprineo je uspehu
znatno drugačijih vrsta mašina.
Kovači su mogli iskovati hiljade
oklopa ili hiljade gvozdenih topova,
kolari su mogli oblikovati hiljade
velikih vodenih točkova ili grubih
zupčanika, bez potrebe da izume bilo
kakve posebne tipove pokreta osim
onih koji su osmišljeni u satu i bez
potrebe za takvom preciznošću
merenja i finoće izrade koja je
konačno stvorila hronometar u
osamnaestom veku.
Uz to, sat je primerak pogonske mašine
čiji su „proizvod“ sekunde i minuti:
svojom osnovnom prirodom on je odvojio
vreme od ljudskih događaja i pomogao
da se stvori uverenje o nezavisnom
svetu matematički merljivih nizova:
poseban svet nauke. Svakodnevno
ljudsko iskustvo pruža relativno malu
osnovu za to uverenje: tokom ćele
godine dani su nejednake dužine i ne
samo da se odnos između dana i noći
stalno menja, već i kratko putovanje
od istoka ka zapadu menja astronomsko
vreme za određeni broj minuta. Samom
ljudskom organizmu mehaničko vreme je
još više strano: ljudski život ima
sopstvena pravila, poput udara pulsa,
disanja pluća, koji se menjaju iz sata
u sat, u zavisnosti od raspoloženja i
aktivnosti, a u dužem nizu dana vreme
se ne meri kalendarom već događajima
koji ga ispunjavaju. Pastir meri od
vremena kada su se ovce ojagnjile,
ratar meri po danu setve ili žetve:
ako rast ima svoje sopstveno trajanje
i pravila iza njega ne stoje prosto
materija i pokret već činjenice o
razvoju, ukratko – istorija. I dok se
mehaničko vreme prostire u nizu
matematički izolovanih trenutaka,
organsko vreme – ono što Bergson
naziva trajanje – po svom učinku je
kumulativno. Mada matematičko vreme
može, u izvesnom smislu, da se ubrza
ili vrati unazad, poput kazaljki sata
ili prizora u pokretnim slikama,
organsko vreme kreće se samo u jednom
pravcu – kroz ciklus rođenja, rasta,
razvoja, opadanja i smrti – a
prošlost, koja je već mrtva, ostaje
prisutna u budućnosti koja tek treba
da se rodi.
Po Torndajku (Lynn Torndike),[4]
uobičajena podela sata na šezdeset
minuta i minuta na šezdeset sekundi
javila se oko 1345. godine: taj
apstraktni okvir podele vremena
postao je sve više i više orijentir
i za aktivnosti i za misli, a težeći
da u tom domenu dosegne tačnost
astronomsko proučavanje neba
usmerilo je pažnju na pravilne,
neumitne pokrete nebeskih tela kroz
svemir. Smatra se da je u ranom
šesnaestom veku Peter Henlajn, mladi
mehaničar iz Nirnberga, stvorio
„satove sa mnogo točkića od malih
delova gvožđa“ i do kraja tog veka u
Engleskoj i Holandiji je uveden mali
domaći sat. Kao i u slučaju
automobila i aviona, bogatije klase
su prve prihvatile novi mehanizam i
popularizovale ga: delom zato što su
samo one mogle da ga priušte, delom
zato što je nova buržoazija prva
otkrila, kako je to Frenklin kasnije
rekao, da je „vreme novac“.
Buržoaski ideal bio je postati
„tačan kao sat“, pa je posedovanje
sata dugo predstavljalo jasan simbol
uspeha. Sve brži ritam civilizacije
doveo je do zahteva za većom moći, a
moć je, zauzvrat, ubrzavala taj
ritam.
Prema tome, uređen, tačan život,
koji se prvo oblikovao u
manastirima, nije prirođen ljudskom
rodu, mada se zapadni narodi sada
tako suštinski orijentišu po satu da
je on postao „druga priroda“ i
poštuju ga kao prirodnu stvar. Mnoge
istočne civilizacije su cvetale i
pored labave veze s vremenom: Indusi
su, u stvari, bili tako
nezainteresovani za vreme da im
nedostaje čak i autentična
hronologija godina. Tek nedavno,
usred industrijalizacije sovjetske
Rusije, nastalo je društvo koje je
tamo pospešilo nošenje satova i
propagiralo prednosti koje donosi
tačnost. Popularizacija obeležavanja
vremena, koja je usledila nakon
proizvodnje jeftinog
standardizovanog sata, prvo u Ženevi
a zatim u Americi sredinom prošlog
veka, bila je ključna za dobro
osmišljen sistem transporta i
proizvodnje.
Označavanje vremena bilo je nekada
specifičan zadatak muzike: ona je
davala radni prizvuk pesmi u radionici
ili zvuku doboša u povečerje ili poju
mornara dok vuku uže. Ali efekat
mehaničkog sata je prodorniji i
striktniji: on predsedava danom od
časa kad se ustaje do časa odmora.
Kada se dan shvati kao apstraktni
raspon vremena, tokom zimske noći se
ne mora ići u krevet s kokoškama:
izmisle se fitilji, dimnjaci, lampe,
plinsko svetio, električne lampe da bi
se iskoristili svi sati koji pripadaju
danu. Kada se vreme ne poima kao niz
doživljaja, već kao zbir sati, minuta
i sekundi, javlja se navika da se
vreme sabira i štedi. Vreme je
poprimilo odlike zatvorenog prostora:
ono se može podeliti, može se
popuniti, može se čak i produžiti
izumom sprava koje olakšavaju ljudski
rad
Apstraktno
vreme postalo je novi medijum
egzistencije. Ono reguliše i same
organske funkcije: čovek ne jede
kada oseti glad već kada mu to
signalizira sat, čovek ne spava kada
je umoran, već kada to sat
dozvoljava. Opšta svest o vremenu
pratila je širu upotrebu satova:
kada je vreme odvojeno od organskih
nizova, renesansnim ljudima je bilo
lakše da maštaju o oživljavanju
klasične prošlosti ili da ponovo
proživljavaju sjaj antičke rimske
civilizacije; kult istorije, koji se
prvo pojavio u vezi sa svakodnevnim
ciklusima, konačno se izdvojio kao
posebna disciplina. U sedamnaestom
veku su se pojavili novinarstvo i
periodično spisateljstvo, čak su i u
odevanju, sledeći primat Venecije
kao modnog centra, ljudi menjali
stilove svake godine, a ne svake
generacije.
Teško
da se može preceniti značaj onoga što je
mehanička efikasnost dobila uvođenjem
koordinacije i preciznijeg određivanja
dnevnih događaja: mada se taj porast ne
može meriti konjskim snagama treba samo
zamisliti da ga danas nema, pa bi se
mogao predvideti brzi raspad i konačni
slom celog društva. Moderni industrijski
režim bi lakše funkcionisao bez uglja i
gvožđa i pare nego bez sata.
Prostor, razdaljina, pokret
„Dete i odrastao čovek, australijski
primitivan čovek i Evropljanin, čovek
iz srednjeg veka i savremenik, ne
razlikuju se samo po stepenu, već i po
vrsti svojih metoda u likovnom
izražavanju.
Dagobert
Fraj (Dagobert Frey),[5] čije sam
reči upravo citirao, sačinio je
pronicljivu studiju o razlici u
konceptima prostora između ranog
srednjeg veka i renesanse: on je
obiljem specifičnih detalja
potkrepio stav da ne postoje dve
kulture koje konceptualno žive u
istoj vrsti vremena i prostora.
Prostor i vreme, poput samog jezika,
predstavljaju umetničko delo i,
poput jezika, doprinose
uslovljavanju i usmeravanju
praktičnih aktivnosti. Znatno pre
nego što je Kant objavio da su vreme
i prostor kategorije uma, znatno pre
nego što su matematičari otkrili da
postoje drugačiji pojmljivi i
racionalni oblici prostora od onih
koje je opisao Euklid, čovečanstvo
je uglavnom delovalo na osnovu te
premise. Poput Engleza u Francuskoj
koji je mislio da je bread pravi
naziv za le pain,[6] svaka kultura
veruje da svaka druga vrsta prostora
i vremena predstavlja približan ili
izmenjen pravi prostor i vreme u
kojima ona živi.
Tokom srednjeg veka prostorni odnosi
obično su bili prikazivani kroz
simbole i određene vrednosti.
Najviši objekat u gradu bio je vrh
crkvenog tornja koji je bio usmeren
ka nebu i dominirao svim manjim
građevinama, kao što je crkva
dominirala nadanjima i strahovima
ljudi. Prostor je bio proizvoljno
podeljen da bi prikazao sedam vrlina
ili dvanaest apostola ili deset
božjih zapovesti ili trojstvo.
Postavka srednjovekovnog prostora bi
se raspala bez stalnog simboličnog
upućivanja na hrišćanske priče i
mitove. Čak ni najracionalniji umovi
nisu bili izuzetak: Rodžer Bejkon
(Roger Bacon, 1214–1294) prilježno
je proučavao optiku, ali je, nakon
što je opisao sedam pokrivača oka,
dodao da je tim sredstvima Bog u
našim telima želeo da izrazi sliku
sedam darova duha.
Veličina je označavala važnost: za
srednjovekovnog umetnika bilo je
sasvim moguće da se ljudska bića
potpuno različitih veličina predstave
u istoj vidnoj ravni i na istom
odstojanju od posmatrača. Ta ista
navika primenjuje se ne samo na
prikazivanje stvarnih objekata već i
na organizaciju zemaljskog prostora na
mapi. U srednjovekovnoj kartografiji
voda i kopnene mase zemlje, čak i kada
su bile uglavnom poznate, mogle su se
predstaviti kao neka proizvoljna
figura poput drveta, bez obzira na
konkretne proporcije koje je doživeo
putnik i bez interesovanja za bilo šta
osim za alegorijske paralele.
Treba navesti još jednu
karakteristiku srednjovekovnog
prostora: prostor i vreme formiraju
dva relativno nezavisna sistema.
Prvo: srednjovekovni umetnik uvodio
je druga vremena unutar sopstvenog
prostornog sveta, kao kada je
projektovao događaje iz Hristovog
života unutar savremenog
italijanskog grada, bez i najmanjeg
osećaja za to da je proteklo vreme
nešto promenilo, kao što je Čoserova
klasična legenda o Troilu i
Kresidi[7] ispričana poput savremene
priče. Kada srednjovekovni hroničar
pominje kralja, kao što primećuje
autorka Učenjaka lutalica,[8]
ponekad je teško ustanoviti da li
govori o Cezaru ili Aleksandru
Velikom ili sopstvenom monarhu:
svaki od njih mu je jednako blizu.
Zaista, reč anahronizam je
besmislena kada se primenjuje u
srednjovekovnoj umetnosti: da li je
nešto izvan vremena ili vremenski
netačno može se razaznati tek kada
se događaji povezu u koordinirani
okvir vremena i prostora. Isto tako,
Botičelijevo delo Tri čuda sv.
Zenobija[9] prikazuje tri različita
vremena u jednoj sceni.
Zbog tog razdvajanja vremena i
prostora stvari su mogle da se pojave
i nestanu iznenada, bez objašnjenja:
spuštanje broda ispod horizonta nije
trebalo objašnjavati ništa više nego
spuštanje demona niz dimnjak. Nije
bilo nikakve misterije o prošlosti iz
koje su se pojavili, niti predviđanja
o budućnosti ka kojoj su se kretali:
objekti su uplivavali u vidokrug i
tonuli izvan njega isto tako
tajanstveno kao što ulazak i izlazak
odraslih utiče na raspoloženje male
dece, čiji prvi grafički radovi tako
mnogo liče na organizaciju sveta
srednjovekovnog umetnika. U tom
simboličnom svetu prostora i vremena
sve je bilo ili misterija ili čudo.
Veza između događaja bio je kosmički i
verski poredak: istinski poredak
prostora bilo je Nebo, kao što je
istinski poredak vremena bila večnost.
Između četrnaestog i sedamnaestog veka
u zapadnoj Evropi se desila
revolucionarna promena u konceptu
prostora. Prostor kao hijerarhija
vrednosti zamenjen je prostorom kao
sistemom dimenzija. Jedna od
indikacija te nove orijentacije bilo
je detaljnije proučavanje odnosa
objekata u prostoru i otkriće zakona
perspektive i sistematske organizacije
slika unutar novog okvira koji su
određivali pozadina, horizont i tačka
u daljini. Perspektiva je pretvorila
simbolički odnos objekata u vizuelni
odnos, a vizuelni odnos je zatim
postao kvantitativni. Na novoj slici
sveta veličina nije označavala ljudski
ili božanski značaj, već razdaljinu.
Tela nisu postojala odvojeno kao
apsolutne veličine: bila su
koordinirana sa drugim telima unutar
istog vizuelnog okvira i morala su
biti srazmerna. Da bi se postigla ta
srazmera sami objekti morali su se
tačno prikazati, uz korelaciju od
tačke do tačke između slike i
predstave; otuda novo zanimanje za
spoljašnju prirodu i pitanja povezana
sa činjenicama. Podela platna na
kvadrate i precizno posmatranje sveta
kroz tu apstraktnu tablu sa kvadratima
označilo je novu slikarsku tehniku od
Paola Učela (Paolo Ucello, 1397–1475)
nadalje.
Novo zanimanje za perspektivu uvelo
je dubinu u sliku, a razdaljinu u
um. U starijim slikama oko je
skakalo s jednog dela na drugi,
kupeći simbolične mrvice onako kako
su ukus i mašta diktirali; na novim
slikama oko je sledilo linije
linearne perspektive duž ulica,
građevina, trotoara sa kockama čije
je paralelne linije slikar namerno
uveo da bi naveo oko da samo putuje.
Čak su i objekti u prednjem planu
bili ponekad groteskno postavljeni i
skraćeni da bi se stvorila ista
iluzija. Pokret je postao novi izvor
vrednosti: pokret radi pokreta.
Izmereni prostor slike ojačao je
izmereno vreme sata.
Svi događaji sada su se dešavali
unutar te nove idejne mreže prostora i
vremena, a najprikladniji događaj u
tom sistemu bio je ravnomeran pokret
po pravoj liniji, jer je takav pokret
bio pogodan za precizno prikazivanje u
sistemu prostornih i vremenskih
koordinata. Treba pomenuti još jednu
posledicu tog prostornog poretka:
postaviti nešto u prostor i odrediti
mu vreme postalo je od suštinske
važnosti za razumevanje toga što je
postavljeno. U renesansnom prostoru
postojanje objekata mora se objasniti:
njihov prolazak kroz vreme i prostor
predstavlja uslov za njihovu pojavu u
nekom određenom trenutku na nekom
određenom mestu. Nepoznato, stoga,
nije ništa manje određeno nego
poznato: pošto je zemlja okrugla,
pozicija Indije mogla se
pretpostaviti, a vremenska razdaljina
izračunati. Već samo postojanje takvog
poretka bilo je podstrek za
istraživanja i popunjavanja delova
koji su bili nepoznati.
Ono što su slikari prikazali
primenjujući perspektivu, kartografi
su u istom veku naznačili u svojim
novim mapama. Hirfordsku mapu iz
1314. godine moglo je nacrtati dete:
ona je bila praktično bezvredna za
navigaciju. Mapa Učelovog
savremenika Andree Banka iz 1436.
godine osmišljena je racionalno i
predstavljala je napredak, kako po
koncepciji, tako i po praktičnoj
preciznosti. Postavljajući
nevidljive linije geografske širine
i dužine, kartografi su utrli put
kasnijim istraživačima, poput
Kolumba: kao i u kasnijem naučnom
metodu apstraktni sistem je doveo do
racionalnih učinaka, čak i na osnovu
nepreciznog znanja. Više nije bilo
neophodno da se navigator drži
obalske linije: mogao se uputiti u
nepoznato, usmeriti se ka
proizvoljnoj tački i približno se
vratiti na tačku polaska. I Raj i
Nebo bili su izvan novog prostora:
i, mada su se javljali kao prividne
teme slika, prave teme su bile Vreme
i Prostor i Priroda i Čovek.
Ubrzo se, na osnovu onoga što su
učinili slikari i kartografi, pojavilo
zanimanje za prostor kao takav, pokret
kao takav, kretanje kao takvo.
Naravno, to zanimanje se zasnivalo na
konkretnijim ciljevima: putevi su
postali sigurniji, plovila su se
temeljnije gradila, a pre svega su
novi izumi – magnetna igla, astrolab,
kormilo – omogućili da se odredi i
održava precizniji smer na moru. Zlato
Indije i basnoslovne fontane mladosti
i srećna ostrva beskonačnog čulnog
uživanja svakako su predstavljali
podstrek, ali postojanje tih
konkretnih ciljeva nije umanjilo
važnost novih postavki. Kategorije
vremena i prostora, nekad praktično
razdvojene, postale su ujedinjene, a
apstraktni pojmovi povezani sa merenim
vremenom i merenim prostorom podrili
su ranije koncepcije beskonačnosti i
večnosti, jer merenje mora početi od
proizvoljnog ovde i sada, čak i da su
prostor i vreme prazni. Pojavio se
poriv da se prostor i vreme koriste:
i, kad su jednom povezani sa pokretom,
oni su se mogli sažimati ili širiti;
počelo je osvajanje prostora i
vremena. (Međutim, zanimljivo je
napomenuti da je sam koncept ubrzanja,
koji je deo našeg svakodnevnog
mehaničkog iskustva, formulisan tek u
sedamnaestom veku.)
Bilo je mnogo znakova tog osvajanja:
navirali su brzo se smenjujući. Kada
se radi o vojnoj veštini, samostrel
i katapult su ponovo korišćeni i
usavršeni, a njihovim stopama došla
su snažnija oružja za premošćavanje
razdaljine – najpre topovi, a
kasnije musketa. Leonardo je
osmislio avion i sagradio ga.
Raspravljalo se o fantastičnim
projektima za letenje. Fontana je
1420. godine opisao velosiped, 1589.
godine Žil de Bom iz Antverpena je
navodno napravio vozilo koje su
pokretali ljudi – neprekidni
preludijumi za veliki trud i
inicijative devetnaestog veka. Kao i
za mnoge elemente u našoj kulturi,
prvobitni impuls tom pokretu dali su
Arapi: još 880. godine Abul Kasim je
pokušao da leti, a 1065. godine
Oliver iz Molmsberija je poginuo
pokušavajući da poleti sa uzvišice,
a od petnaestog veka nadalje želja
da se osvoji vazdušni prostor
postala je neprestana preokupacija
inventivnih umova; zbog takvog
opšteg raspoloženja 1709. godine
bilo je moguće objaviti let od
Portugalije do Beča kao novinarsku
prevaru.
Nov stav prema vremenu i prostoru
prodro je u radionicu i
knjigovodstvenu kancelariju, vojsku i
grad. Tempo se ubrzao, razdaljine su
postale veće: konceptualno, moderna
kultura se vinula u svemir i
prepustila se tom pokretu. Ono što je
Maks Veber nazvao „romantizam brojeva“
prirodno je izraslo iz tog
interesovanja. U merenju vremena, u
trgovini, borbi, ljudi su nizali
brojeve i, konačno, kako se ta navika
razvijala, jedino su brojevi postali
važni.
[1] Alfred Whitehead, Science
and Modern World. New York 1925.
The Concept of Nature. Cambridge:
1926. Adventurea of Ideas. New
York: 1933.
[2] G. G. Coulton, Art and
Reformation. New York: 1928.
[3] Werner Sombart, The
Quintessence of Capitalism,
Munchen: 1913.
[4] Lynn Torndike, A History of
Magic and Experimental Science
During the First Thirteen
Centuries of Our Era. Two vols.
New York: 1923. Science and
Thought in the Fifteenth Century.
New York: 1929.
[5] Dagobert Frey, Gotik und
renaissance als Grundlagen der
modernen Welanschung. Augsburg:
1929.
[6] I engleska i francuska reč
znače hleb (prim. prev.).
[7] Geoffrey Chauser (1343–1400),
Troilus and Criseyde, 1380.
[8] Helen Waddell, The Wandering
Scholars of the Middle Ages, 1927.
[9] Sandro Botticelli (1445–1510),
Tre miracoli di San Zanobi, cca.
1500–1505.
Zašto pišem
Džordž
Orvel
Već od svoje rane mladosti, možda od
pete ili šeste godine, znao sam da ću
kad odrastem postati pisac.
Otprilike između svoje sedamnaeste i
dvadeset i četvrte godine nastojao sam
da se posvetim drugom poslu, ali radio
sam ga potpuno svjestan da činim
nasilje nad svojom pravom prirodom i
da ću prije ili kasnije morati da se
latim pera.
Bio
sam drugo od troje djece svojih
roditelja i između mene i moje braće
ispriječila se razlika od pet godina
s obje strane, a oca jedva da sam i
poznavao prije nego navrših osmu.
Zbog toga, a i zbog nekih drugih
razloga, osjećao sam se pomalo
osamljen, pa je to uskoro u mene
urodilo odbojnim vladanjem te baš
nisam bio jako obljubljen među
svojim školskim drugovima. Izmišljao
sam priče i razgovarao sa
zamišljenim osobama, kao što rade
sva osamljena djeca, pa mislim da su
od samog početka moje literarne
ambicije bile povezane s mojim
osjećajem da sam odbačen i
potcjenjivan. Znao sam se s lakoćom
izražavati i nisam se bojao suočiti
s neugodnostima, pa sam osjećao da
me je to začahurilo u neku vrstu mog
vlastitog svijeta u kojem sam mogao
podnijeti sve svoje neuspjehe u
svagdanjem životu. Ipak, opseg
ozbiljnih pismenih radova - to jest,
onih koje sam smatrao važnima što
sam ih napisao u doba svog cijelog
djetinjstva i dječaštva, nije
premašio ni pola tuceta stranica.
Prvu sam pjesmicu spjevao kad mi je
bilo četiri ili pet godina i
izdiktirao sam je majci. Sjećam se
još jedino da je govorila o tigru, a
taj je tigar imao »stolicolike
zube« - dosta dobar izraz, ali čini
mi se da je pjesmica bila plagijat
Blakeove pjesme »Tigar, tigar«. U
jedanaestoj sam godini, kad je izbio
prvi svjetski rat, napisao
rodoljubnu pjesmicu koja je bila
objavljena u mjesnim novinama, kao i
iduća, dvije godine kasnije, u
povodu Kitchenerove smrti. Od
vremena do vremena, kad sam
već bio malo stariji, pisao sam
loše, i obično ih ostavljao
nezavršene, romantične pjesme o
prirodi u stilu uobičajenu u to
doba. Pokušao sam, otprilike dvaput,
napisati neku novelu, što je također
bio grozan promašaj.
Međutim,
ja sam se cijelo to vrijeme u
stanovitom smislu ipak posvetio
literarnom radu. Najprije moram
spomenuti »naručene« bezvrijednosti
koje sam pisao brzo i lako bez
naročita zadovoljstva. Osim školskih
zadaća pisao sam i vers d'occasion,
polupodsmješljive stihove koje
sam nizao brzinom što me sad
iznenađuje - kad mi je bilo
četrnaest godina, napisao sam, u
ciglih tjedan dana, cijelu dramu u
stihovima oponašajući Aristofana - i
pomagao uređivati školske časopise,
tiskane i u rukopisu. Ti su časopisi
bili najtužnija lakrdija koja se
uopće može zamisliti i u obavljanju
tog posla mnogo sam se manje trsio
nego što se danas trsim dok pišem za
najjeftinije novine. A ukorak s tim
ja sam cijelih petnaestak godina,
ili čak i više, izvodio literarne
vježbe sasvim druge vrste:
neprekidno sam smišljao »priče« o
samom sebi; vodio tako neku vrstu
dnevnika što je postojao samo u
mojoj glavi. Vjerujem da djeca i
mladež to često čine. Još kao malo
dijete običavao
sam maštati da sam, recimo, Robin
Hood i zamišljao sebe kao glavna
junaka u uzbudljivim pustolovinama,
ali vrlo skoro moja je »priča«
prestala biti »narcisoidna« i
postala je sve više i više obično
opisivanje onog što sam činio i
vidio. Kadikad bi dulje vrijeme
mojom glavom prolazile ovakve misli:
»Otvorio je širom vrata i ušao u
sobu. Žuta sunčeva svjetlost
probijala se kroz zavjese od
muslina, lomila se koso na stolu
gdje je uz tintarnicu ležala napola
otvorena kutija šibica. Prišao je
prozoru s desnom rukom u džepu.
Dolje na ulici šarena je mačka
trčala za suhim listom, itd., itd.«
Ta se navika u mene nastavila sve
dok nisam navršio otprilike dvadeset
i pet godina, točno kroz sve vrijeme
dok se nisam bavio pisanjem. I ako
sam morao tražiti, a tražio sam
i te kako, one prave riječi, činilo
mi se da sam taj trud pri opisivanju
činio gotovo protiv svoje volje, pod
nekim pritiskom
izvana.
»Priča« je morala,
pretpostavljam, odražavati
stilove raznih pisaca koje
sam volio u razna doba svog
života, ali koliko se
sjećam, uvijek ju je resilo
potanko opisivanje. Kad sam
mogao imati šesnaestak
godina, iznenada otkrih
ljepotu samih riječi; to
jest, zvukova i njihova
sklada.
Stihovi
iz
Izgubljenog raja:
So hee with difficulty and
labour hard
Moven on: with difficulty and
lahour hee,
koji mi se danas ne čine više
tako divni, ježili su mi kožu
niz kralježnicu, a pisanje
riječi »hee« umjesto »he«,
produbljivalo je taj užitak.
Tad sam spoznao da sam rob
potanka opisivanja. Sad je
jasno koju sam vrstu knjiga
želio pisati, ukoliko se za
mene uopće moglo reći da sam u
to vrijeme želio pisati
knjige. Želio sam pisati duge
naturalističke romane s
nesretnim završecima koji bi
vrvjeli potankim opisima i
privlačnim poredbama, a
također i pretjerano reskim i
kićenim poglavljima i u kojima
bi riječi bile djelomično
upotrijebljene zbog njihova
milozvučja. I doista, moj prvi
roman, Burmanski dani koji sam
napisao kad sam imao trideset
godina, ali koji sam davno
prije zamislio, napisan je
dobrano u tom stilu.
Sve
ovo
iznosim jer mislim da se ne
mogu utvrditi pobude zašto
se neki pisac latio pera,
ukoliko se ništa ne zna o
njegovu prijašnjem životu.
Njegove će teme biti
određene vremenom u kojem
živi - to barem vrijedi za
nemirno, revolucionarno doba
poput našeg - ali prije
negoli je počeo pisati, on
je zacijelo stekao stanovito
emocionalno iskustvo kojeg
se nikad neće u potpunosti
otarasiti. Priroda njegova
posla, nedvojbeno, nalaže mu
da disciplinira svoj
temperament i pazi da ne
ostane na nekom nezrelom
stupnju svog razvoja, ili u
nekom izopačenom
raspoloženju; no, oslobodi
li se potpuno svojih
prijašnjih iskustava i
utjecaja, ubit će i svoj
poriv za pisanje. Uz, možda,
potrebu da
se zaradi za kruh, mislim da
postoje četiri glavna
motiva zbog kojih
netko piše, barem što se
tiče proze. Ti mitovi
djeluju na svakog pisca,
doduše ne uvijek svi
jednakom snagom i njihov se
odnos mijenja od vremena do
vremena u svakom piscu već
prema sredini i prilikama u
kojima pisac
živi i radi. Ti su motivi:
1.
Puki egoizam. Želja da se
prikažete pametnim, da se o
vama govori, da vas se
sjećaju i poslije smrti, da
se iskažete pred ostalima
koji su vam se posprdno
podsmijevali u djetinjstvu,
itd., itd. Laže svatko tko
kaže da to nije njegov
motiv, i to vrlo jak. Taj
motiv nalazimo ne samo u
pisaca, nego i u
znanstvenika, umjetnika,
političara, odvjetnika, u
poslovnih ljudi koje prati
uspjeh - ukratko on je
svojstven cijeloj kremi
ljudskog društva. Velika
većina ljudi nije sebična i
kad prijeđu tridesetu odriču
se osobnih ambicija, u
mnogim slučajevima odista ih
napusti svaki osjećaj da su
uopće netko i nešto - te
žive uglavnom za druge ili
ih jednostavno samelje
prenaporan rad. A uz njih
živi i manjina nadarenih,
svojeglavih ljudi koji žele
svoj život iskoristiti do
kraja, a pisci pripadaju tom
soju ljudi. Ozbiljni i pravi
pisci, usudim se reći, svi
su uglavnom taštiji i
egocentričniji nego
novinari, mada su manje
pohlepni za
novcem.
2.
Estetski entuzijazam.
Zapažanje
ljepote
u vanjskom svijetu ili, s
druge strane, u riječima i
njihovu valjanom slijedu.
Ugoditi srazom ili skladom
jednog zvuka uz drugi,
sažetosti dobre proze ili
ritmom dobro sročene priče.
Željeti da se podijeli jedno
iskustvo koje smatramo
vrijednim i koje ne bi
valjalo ostaviti
neizrečenim. Estetski je
motiv vrlo slabašan u mnogih
pisaca, ali čak i pisac
pamfleta ili udžbenika
upotrijebit će svoje
omiljene riječi i izraze
koji mu se dopadaju s
neutilitarističkih razloga,
ili se može zainatiti i
odlučno zahtijevati određen
tip slova, određenu širinu
margine i slično. Osim
željezničkog voznog reda, ni
jedna druga knjiga nije bez
estetskih vrijednosti.
3.
Povijesni poriv. Želja da se
ljudi i događaji spoznaju u
pravom svjetlu, da se iznađu
istine 1 da se sačuvaju za
dobro potomstva.
4.
Politička svrha. Ovdje riječ
»politika« upotrebljavam u
najširem smislu te riječi.
Želja da se svijet uputi
određenim smjerom, da se
utječe na ideje drugih ljudi
o vrsti društva za koje
valja da se bore. Ponovo,
nema te knjige koja ne bi
bila politički pristrana.
Nazor da umjetnost ne smije
imati veze s politikom,
određen je politički nazor.
Jasno
se
može vidjeti zašto ovi
različiti motivi moraju biti
u protuslovlju jedan s
drugim i zašto moraju
kolebati od jedne do druge
osobe i od vremena do
vremena. Po prirodi - ako
svoju »prirodu« uzimate kao
stanje koje ste dostigli čim
se osjetite odrasli - ja sam
osoba u kojoj će prva tri
motiva pretegnuti nad
četvrtim. Da sam živio u
mirno doba, pisao bih kićeno
i čisto deskriptivno štivo i
mogao bih ostati potpuno
nesvjestan svojih političkih
pristranosti. Najprije sam
proveo pet godina na
nepodobnu poslu (Indijska
imperijalna policija u
Burmi) i tad sam iskusio
siromaštvo i pretrpio
osjećaj neuspjeha. To je
potkrijepilo moju prirođenu
mržnju vlasti i po prvi put
sam bio potpuno svjestan
postojanja radničkih
slojeva, a moj posao u Burmi
pomogao mi je da sam donekle
shvatio pravu prirodu
imperijalizma; no, to
iskustvo nije dostajalo da
mi dade točnu političku
orijentaciju. Tad je došao
Hitler, pa građanski rat u
Španjolskoj itd., itd.
Krajem 1935. još mi uvijek
nije uspijevalo da se čvrsto
odlučim. Sjećam se pjesmice
koju sam napisao tih dana,
opisujući u njoj svoju
sumnjičavost.
Sretnim
sam
popom poživjet' mogo
Prije dvije tisuće ljeta,
Da ljude ognjem paklenirn
plašim
I gledam svoj orah kako
cvjeta.
I kašnje vrijeme dobro bješe,
Ugodit' nam lako je bilo,
Uspavasmo svoje teške misli
Krošnjama drveća u krilo.
Još nevini usudismo se
iskreno,
Sad, ajme! hineći radovat',
S grane jabuke zebin je pjev
Dušmana mi mogo natjerat
strahovat'.
Al' djevojački trbusi i
breskve,
Pa pastrva u potoku sjene,
konji, ptice zorom u letu,
Bijahu samo san od pjene.
Zabraniše nam ponovo snivat',
Pa radosti skrismo od straha
ludi,
Jer konji bijahu izliveni od
mjedi,
A jahat će ih mali i tusti
ljudi.
Ja crv sam što strpljenja ima,
,
Uškopljenik što izgubi harem.
Između popa i komesara,
Šepirim se ko Eugen Aram.
A komesar mi sudbinu kroji,
Dok radio triješti u sav glas,
A pop mi nudi Austina Seven,
Jer u mitu je ipak spas.
U snu obitavah mramorne dvore;
A što istina bješe na javi?
Ja nisam za ovo doba rođen,
A jel' Smith, jel' Jones, a
vi?
Građanski
rat
u Španjolskoj i drugi
događaji u 1936. i 1937.
otvorili su mi oči i od onda
znam gdje mi je mjesto.
Svaka riječ koju sam napisao
od 1936. bila je izravno ili
neizravno uperena protiv
totalitarizma, a za
demokratski socijalizam kako
ga ja poimam. Čini mi se
besmislicom u vremenu poput
ovog našeg misliti da se
možemo kloniti pisanja o tim
problemima. Svatko o njima
piše pod ovom ili onom
izlikom. Razlika je samo u
tom uz čiju stranu
pristajemo i koji pristup
prihvaćamo. I što smo više
svjesni svoje političke
pripadnosti, pruža nam se
bolja prilika da djelujemo
politički, a da pri tom ne
žrtvujemo svoj estetski i
intelektualni integritet.
Posljednjih sam se deset
godina iz petnih žila trsio da
pisanje političkih raspra
učinim umjetnošću. Uvijek
polazim od osjećaja za
zajedništvo i poimanja
nepravde. Kad sjednem da bih
napisao neku knjigu, ne velim
sam sebi: »Sad ćeš stvoriti
umjetničko djelo.« Ja pišem
stoga što postoji neka laž
koju želim razotkriti, neki
čin na koji želim upozoriti,
pa je moje osnovno nastojanje
da me se sasluša. Ali ne bih
mogao napisati knjigu ili čak
neki članak, ukoliko to uvijek
za mene ne bi bio i estetski
doživljaj. Svatko tko želi
proučiti moje radove, vidjet
će da, čak kad se radi o
običnoj propagandi, u njima
ima mnogo toga što bi
profesionalni političar
izbacio kao nevažno. Ne mogu,
a i ne želim, potpuno odbaciti
svoj nazor na život i svijet
koji sam stekao još u
djetinjstvu. I dokle god sam
živ i zdrav, ja ću uvijek
paziti na stil svoje proze,
voljeti površinu zemlje i
uživati u solidnim predmetima:
mrvicama nekorisnih
informacija. Uzaludno bi bilo
da pokušam zatomiti tu crtu
svog značaja. Ja se jedino
moram truditi da izmirim svoje
uvriježene naklonosti i
nenaklonosti s osnovnim
javnim, općim aktivnostima
koje ovo stoljeće svima nama
nameće. To nije lako.
Nailazimo na probleme
konstrukcije i jezika i na nov
se način postavlja problem
istinitosti. Dopustite da
spomenem samo jedan grublji
primjer za teškoću koja se pri
tom javlja. Moja knjiga o
građanskom ratu u Španjolskoj
Kataloniji u čast, 28 naravno,
čisto je političko štivo, ali
uglavnom napisano sa
stanovitom dozom
nepristranosti i štovanja
literarne forme. Mučno sam
nastojao da u njoj iznesem svu
istinu, a da pri tom ne naudim
svojim literarnim instinktima.
Između ostalog u njoj se
nalazi jedno dugo poglavlje
ispunjeno navodima iz novina i
slično, u kojem branim
trockiste koji su bili
optuženi da spletkare s
Francom. Jasno, takvo
poglavlje, koje će nakon
godinu-dvije izgubiti svoju
aktualnost za svakog
prosječnog čitatelja, mora
nauditi knjizi. Jedan
kritičar, čije mišljenje vrlo
cijenim, izgrdio me je. »Zašto
si dao tiskati svu tu
dokumentaciju?« - upitao je.
»Od dobre si knjige učinio
običan novinarski člančić.« A
to je bila istina, iako ja
nisam mogao drukčije
postupiti. Slučajno sam znao,
što je malo ljudi znalo u
Engleskoj, da su nevini ljudi
lažno optuženi. Da me to nije
rasrdilo, nikad ta knjiga ne
bi bila napisana.
Na
ovaj
ili onaj način taj se problem
ponavlja. Problem jezika je
mnogo suptilniji i o tom bi
valjalo podulje razglabati.
Napomenut ću samo da sam
posljednjih godina pokušao
pisati manje slikovito, a više
točno. U svakom slučaju,
pronašao sam da dok vremenom
usavršimo bilo koji stil
pisanja, već smo ga prerasli.
Životinjska farma29 bila je
moja prva knjiga u kojoj sam
nastojao, s punom sviješću o
onom što radim, stopiti u
jedno političku i umjetničku
svrhu tog djela. Već sedam
godina nisam napisao ni jedan
roman, ali nadam se da ću ga
uskoro napisati. On će sigurno
doživjeti neuspjeh, ali ja
znam, i to podosta dobro,
kakvu knjigu želim napisati.
Osvrnem
li
se na ono što sam napisao na
ove dvije-tri stranice, vidim
da sam ostavio dojam kao da su
moji motivi za pisanjem
potpuno rodoljubni. Ne bih
želio da to ostane završnim
dojmom. Svi su pisci tašti,
sebični i lijeni, a u samoj
srži njihovih motiva skriva se
misterij. Pisanje knjige
užasan je i zamoran posao, kao
rvanje s nekom teškom bolesti.
Neka se nitko ne laća tog
posla ako ga na to ne goni
neki zloduh kojem se ne može
oduprijeti, niti ga shvatiti.
Znamo o njemu samo to, da je
taj zloduh isti onaj nagon
koji tjera i dijete da na sebe
privuče pozornost vrištanjem.
K tome, istina je da nikad
nećemo uspjeti da napišemo
bilo što zanimljivo i čitljivo
ako neprestano ne budemo
nastojali istrti svoju
vlastitu ličnost. Dobra je
proza poput okna na prozoru.
Ja ne mogu sa sigurnošću
ustvrditi koji je od mojih
motiva najjači, ali znam koji
od njih zaslužuje da ga
slijedim. I osvrćući se unazad
na svoj dosadašnji rad, vidim
da sam baš tamo gdje mi je
nedostajalo političkih pobuda,
napisao mrtva slova na papiru
i da sam se izgubio u
pretjerano kićenim
i
vulgarnim
odlomcima,
rečenicama bez
smisla,
ukrasnim
pridjevima i
općenito u
brbljanju.
»Gangrel«, br. 4,
ljeto 1946.
preuzeto
iz knjige:
ODABRANA DJELA GEORGEA
ORWELLA
Zašto pišem i
drugi eseji
Naslov:
THE
COLLECTED ESSAYS, JOURNALISM
AND LETTERS OF GEORGE ORWELL
(VOLUME I- IV)
Izbor i
predgovor
VLADIMIR
ROKSANDIĆ
Prijevod
MARIJAN
KRMPOTIĆ VLADIMIR ROKSANDIĆ
AUGUST
CESAREC
ZAGREB
|