Mit o Mašini
 
       GLAVA DESETA
       Teret »civilizacije«

  







       
       
            Luis Mamford     



1.    Društvena piramida

Kraljevanje je svjesno nastojalo da pomoću megamašine dovede nebesku moć i slavu nadohvat ljudske ruke. A imalo je uspjeha utoliko što su golema dostignuća te arhetipske radne jedinice svojom tehničkom vještinom i rezultatima nadaleko premašivale važan, ali skroman doprinos svih ostalih tada postojećih strojeva.

Organiziran zbog rada ili rata, taj novi kolektivni mehanizam nametao je istu vrstu sveopće regimentacije, na isti način prisiljavao i kažnjavao, te je stvamu korist svodio uglavnom na vladajuću manjinu koja je stvorila i kontrolirala megamašinu. Usput je taj mehanizam smanjio i sferu komunalne autonomije, osobne pođuzetnosti i samoupravljanja. Svaka njegova standardizirana komponenta ispod vrhovne razine zapovijedanja bila je samo fragment čovjeka osuđena da obavlja samo djelić posla i da živi samo komadić života. Zakašnjela analiza podjele rada iz pera Adama Smitha, objašnjavajući nam promjene koje su se u osamnaestom stoljeću dogodile u smislu neelastičnog i dehumaniziranog sistema efikasnije produktivnosti, osvjetljava nam jednako i tu najraniju »industrijsku revoluciju«.

U idealnom slučaju, osoblje megamašine trebalo bi da se sastoji od neženja, od Ijudi koji nemaju obiteljskih obaveza ni lojalnosti institucijama svoje zajednice, ni običnih ljudskih osjećaja: to jest, od Ijudi koji žive u celibatu kakav postoji u vojsci, samostanu ili zatvoru. Jer drugo ime za podjelu rada, kad ona zahtijeva samotničko ograničavanje cijelog životnog vijeka na jedan zadatak, jest fragmentacija čovjeka.

Obrazac koji je nametnula megamašina prenio se na kraju na lokalnu trgovinu i zanate kao rad koji je sputavao život: jer nema nikakve ljudske vrline u zanatskoj vještini ako je, na primjer, izrada jedne ostruge zahtijevala sedam specijalista za sedam specijalnih operacija, potrebnih da se napravi ta jedno- stavna potrepština. Osjećaj da je sav rad postao ponižavajući za ljudski duh, neprimjetno se s megamašine prenio na svaki drugi čovjekov ručni rad.
 
Zašto taj »civilizirani« tehnički kompleks treba shvaćati kao neprijeporni trijumf i zašto ga ljudski rod trpi tako dugo — to će zauvijek ostati jedna od zagonetki historije.Otad pa nadalje, civilizirano društvo se, grubo uzevši, dijeli na dvije glavne klase: na većinu, doživotno osuđenu na tegoban rad, koja ne radi samo koliko je dovoljno za život, nego i da osigura višak iznad svojih obiteljskih ili neposređnih komunalnih potreba, te na »plemenitu« manjinu koja prezire svaki manuelni rad i čiji je život posvećen profinjenom »obavljanju dokolice«, da se poslužimo sarkastičnom karakterizacijom Thorsteina Veblena. Istini za volju, dio viška odlazio je na financiranje javnih radova od kojih su svi dijelovi zajednice imali koristi. Ali daleko veći dio išao je na privatnu raskoš, na luksuzna materijalna dobra i na razmetljivo veliku svitu slugu i plaćenika, ljubavnica i priležnica. U većini društava, međutim, najznatniji dio viška odlazio je na izdržavanje, naoružanje i operacije vojne megamašinerije.

Društvena piramida, uspostavljena u toku Doba piramida na području »Plodnog polumjeseca«, živjela je i dalje kao obrazac za svako civilizirano društvo, još dugo nakon što je gradnja tih geometrijskih grobnica prestala biti u modi. Na vrhu je stajala manjina, naduta od oholosti i moći, predvođena kraljem i njegovim ministrima, plemićima, vojskovođama i svećenicima. Glavna društvena obaveza te manjine bila je kontrola megamašine, u njezinim dobrim ili zlim oblicima. Osim toga, njihov jedini teret predstavljala je »dužnost trošenja«. U tom su smislu najraniji vladari bili i prototip diktatora mode i ukusa, poznatih i u našem pretjerano mehaniziranom masovnom društvu.

Ta piramida civilizacije, s podjelom klasa i širokom bazom radnika koju pritišće teret odozgo, već je čvrsto ustanovljena i u prvim pisanim dokumentima povijesti. Budući da se ta pođjela rada nastavila sve do našeg vremena — a u zemljama kao što je Indija čak i okamenila u nepovredive i nasleđene kaste — ona se često uzima kao prirodni poredak stvari. Ali mi se moramo pitati kako je do toga došlo i na kojoj tobožnjoj osnovi razuma ili pravde tako dugo počiva jer će se nejednakost statusa, jednom utkana u zakone i pravo vlasništva, samo slučajno podudarati s prirodnom nejednakošću sposobnosti do koje dolazi miješanjem biološkog nasljeđa u svakom naraštaju.

U polemici između Leonarda Woolleyja i njegovih ruskih komunističkih kritičara u povodu njegova djela »Prethistorija i počeci civilizacije«, britanskog arheologa zbunilo je njihovo insistiranje da se ispravi nedostatak i naglasi to stanje društvene nejednakosti koje je njemu izgledalo tako »normalno« da se nije ni potrudio posebno spomenuti ga, čak je i Breasted bio okrivIjen zbog istog propusta: on je početke pravednosti i moralne osjetljivosti datirao od trenutka kad je »Molba rječitog seljaka« da bude oslobođen samovoljnog otimanja i zlostavljanja od strane lakomog zemljoposjednika, napokon saslušana »na sudu«.

Breasted je, na žalost, prejako naglasio napredak zakonitosti i moralnosti, ono što je nazvao »svitanjem savjesti«, jer je u duhu krenuo od divljačke zloupotrebe moći koju su uveli tako rani kraljevi kao »Narmer« ili »Škorpion« i njihovi nasljednici. Učinivši to, on je potpuno previdio prijaznu, nimalo grabežljivu životnu praksu neolitskog sela u kojem je prevladavala popustIjivost i uzajamna pomoć, kao što općenito i prevladava u pred »civiliziranim« zajednicama. Breasted je u tom čuvenom papirusu vidio pojačanu etičku osjetljivost vladajućih slojeva spremnih da jadne seljake oslobode grubog ugnjetavanja i nesavjesnog otimanja sa strane njihovih gospodara. Ali nije se upitao kako je to vladajuća manjina dospjela u položaj koji je omogućio tako samovoljno vladanje.

Kriza savjesti kojom se bavi Breasted, bila bi mnogo hvale vrednija da nije toliko zakasnila: bilo je to prekasno popravljanje zla, kao kad se francusko plemstvo odreklo feudalnih privilegija uoči revolucije godine 1789. Ako je Rječiti seljak napokon zadobio pravdu, na što, čini se, ukazuje dokument na mjestu gdje se prekida, treba se sjetiti da je dobio zadovoljštinu tek nakon što su ga njegovi gospodari kinjili i mučili, čak i bičevali, samo da bi više uživali u njegovoj zabavnoj drskosti što se usuđio prosvjeđovati i braniti svoje pravo. U jednosmjernom sistemu komuniciranja, koji je karakterističan za svaku megamašinu, »progovoriti« na taj način značilo je počiniti nezamislivu drskost prema vladajućim službenicima, a u okvirima vojne discipline to je još uvijek tako. U pojmu »povrede službe«, moderna država sačuvala je loše manire i uništavajuća ovlaštenja ranijih suverena. Osnovna je pretpostavka tog sistema da bogatstvo, dokolica, udobnost, zdravlje i dug život pripadaju samo vladajućoj manjini, dok težak rad, trajna obespravljenost i odricanje, bijedna hrana i prerana smrt postaju usudom velike mase ljudi.

Kad je ta podjela jednom bila uspostavljena — je li čudo da je san radničkih slojeva kroz cijelu povijest (barem u onim relativno sretnim trenucima kad su se jedan drugome usuđivali pričati bajke) bila želja za neradom i pretrpanošću materijalnim dobrima? Eksplozivna erupcija tih želja vjerojatno je zauzdavana igrama, povremenim svečanostima i karnevalima. Ali snovi o životu koji bi oponašao život vladajućih klasa, baš kao što je lažni nakit koji je nosila sirotinja viktorijanske Engleske oponašao zlatne tričarije vladajućih klasa, ostali su živi kroz vjekove: zaista, oni su još uvijek aktivni sastojak fantazije o obilju bez truda, koja i danas, poput ružičaste magle, lebdi nad Megalopolisom.

Nema sumnje da je težina same megamašine od početka bila glavni teret civilizacije: ne samo što je svakodnevni rad pretvarala u mučnu kaznu, nego je smanjivala i duševno zadovoljstvo koje su lovac, seljak ili stočar imali u naknadu za svoj, počesto iscrpljujući trud. Taj teret nije nikada bio teži nego u početku kad je najveća javna aktivnost Egipta bila uglavnom usmjerena na afirmaciju faraonova zahtjeva za božanstvom i besmrtnošću.

Kako bi se cijelom tom tkanju iluzija dao privid »vjerodostojnosti«, u dvadeset i devet i devetom stoljeću prije naše ere »grob princa Nekure, sina kralja Kafrea iz IV dinastije bio je dotiran iz prinčevog privatnog imetka, prihodom ništa manje nego dvanaest gradova, koji je išao isključivo za finansiranje grobnice«. Takav težak namet, za tako ispraznu razmetljivost, još uvijek karakterizira i Kralja Sunce, Le Roi Soleil, koji je izgradio Versailles. Ali čemu se zaustavljati na tom primjeru, kad to obiIježje kraljevanja niče na svakom mjestu u povijesti?

Cijenu tog napora zabilježio je u drugom kontekstu Frankfort: »U Egiptu su za volju gradnje kraljevskih rezidencija presušili izvori i talenti. Grobovi u Qua-el-Kebiru (grobištu u Srednjem Egiptu koje je bilo u funkciji u trećem tisućljeću) pokazuju najoskudniju opremu i to najjadnije zanatske kakvoće, u vrijeme cvatućeg razdoblja Starog kraljevstva i izgradnje piramida.« To govori sve. Budući povjesničari velikih država koje danas užurbano šalju rakete s ljudskom posadom u svemir, doći će nesumnjivo — ako naša civilizacija preživi dovoljno dugo da ispriča svoju priču — do upravo paralelnih opažanja.

2.    Trauma civilizacije

Premda radnu mašinu možemo u toku povijesti dobro pratiti, više po javnim radovima kao što su ceste i utvrde nego po nekom podrobnom opisu, najiscrpnije dokumentirano saznanje o megamašini posjedujemo iz njezine negativne i goleme primjene u ratu. Jer, ponavljam, upravo je vojna mašina prenosila iz jedne kulture u drugu cijeli taj model radne organizacije koji smo ranije opisali (odjeljenja, čete, veće jedinice), i to bez bitnih varijacija, osim u savršenstvu discipline i ratnim strojevima.

To pred nas postavlja dva pitanja: zašto je megamašina ustrajala tako dugo u tom negativnom obliku, a što je još značajnije, koji su motivi i ciljevi ležali iza pojavne aktivnosti vojne mašinerije? Drugim riječima, kako je došlo do toga da rat postane integralni dio »civilizacije«, uzdizan kao vrhovna manifestacija svake »suverene sile«?

Po svom izvornom geografskom smještaju, radna mašina gotovo da objašnjava i opravdava samu sebe. Kojim su drugim sredstvima takozvane hidrauličke civilizacije mogle regulirati i iskoristiti vodotok potreban za dobivanje obilnih žetvenih prinosa? Skromni napori lokalne suradnje ne bi se mogli nositi s tim problemom. Ali rat ne pruža nikakvo slično opravdanje: kao institucija, rat je uništavao svu strpljivu radišnost neolitske kulture. Oni koji ratovanje nastoje pripisati biološkoj prirodi čovjeka, držeći ga manifestacijom grabežljive »borbe za opstanak« ili prijenosom instiktivne životinjske agresije, imaju slab uvid u razliku između fantastičnih, ritualiziranih ratnih pokolja, i drugih, manje organiziranih oblika neprijateljstva, sukoba i potencijalno ubilačkog antagonizma. Borbenost, grabežljivost i ubijanje zbog hrane su biološke karakteristike, barem u mesoždera: ali rat je institucija kulture.

Osim čovjeka, glavna vrsta koja prakticira rat, s organiziranim armijama koje se hvataju u samrtni koštac, su stanovite vrste mrava. Ti socijalni insekti su prije nekih šezdeset milijuna godina pronašli sve važne ustanove »civilizacije«, uključujući i kraljevsku vlast (točnije kraljičinu), vojna osvajanja, podjelu rada, odvojenost funkcija i kasta, da ne spominjemo pripitomIjavanje drugih vrsta, pa čak i početke obrade zemlje. Glavni doprinos civiliziranog čovjeka tom mravinjačkom ratnom kompleksu bio je snažni stimulans iracionalne fantazije.

Na ranijim stupnjevima neolitske kulture nema još ni traga nagovještaju neke oružane borbe između sela: vjerojatno su čak i masivni bedemi oko drevnih gradova poput Jerihona (što je Bachofen slutio, a Eliade potvrdio) imali magijsko-religijsku funkciju, sve dok se nije otkrilo da pružaju izrazitu vojnu prednost. Kod neolitskih iskapanja upada u oči potpuno odsustvo oružja, iako alata i lonaca ima napretek. To je vrlo rasprostranjen, iako samo posredan dokaz. U lovačkih naroda kao što su Bušmani, starije špiljske slikarije nikad ne prikazuju borbu na život ili smrt, ali to pokazuju kasnije slike koje padaju u isto vrijeme s pojavom kraljevanja. Opet, iako su staru Kretu kolonizirale drugačije, dakle potencijalno neprijateljske etničke grupe, Childe ukazuje da su one »čini se, živjele u miru sa starosjediocima, jer nisu nađena nikakva utvrđenja«.

Sve nas to ne bi trebalo da iznenadi. Kao što je Grahame Clark dobro primijetio, rat je »neposredno ograničen materijalnom bazom, jer vođenje svakog produženog konflikta pretpostavlja višak dobara i Ijudi«. Do vremena u kojem je neolitsko društvo moglo proizvesti takav višak, paleolitski lovac je bio zaokupljen lovom na svoju divljač. Takva privreda ne hrani više od pet, ili u najboljem slučaju deset ljudi na 3 km². Ubilačka agresija bila bi s tako malim brojem ljudi vrlo teško izvediva, još gore — bila bi samoubilačka. Čak nam i uspostavljanje principa »teritorijalnosti« između lovačkih grupa ne daje naslutiti krvave konflikte, bar ne u većoj mjeri nego kod ptica.

Obilni neolitski žetveni prinosi u velikim dolinama Plodnog polumjeseca preinačili su tu sliku, te promijenili životne mogućnosti i rataru i lovcu. Jer rizik obrade zemlje povećavale su i opasne životinje — tigrovi, nosorozi, aligatori i vodeni konji — koje su uznemirivale Afriku i Malu Aziju. Ti grabežljivci, pa čak i jedva manje opasna stvorenja, kao govedo urus prije pripitomljavanja, uzimali su danak u ljudima i domaćim životinjama, te bi često izgazili ili požderali žetvu.

Hrabrost potrebnu za suočenje s takvim životinjama, kao i vještinu ubijanja, nisu posjedovali uporni vrtlari ili ratari, koji su u najboljem slučaju znali loviti ribu mrežom ili ptice zamkom, nego preživjeli paleolitski lovci. Ratar koji se držao teško osvojenog komadića zemlje i prekalio se redovitim radom, bio je prava suprotnost pustolovnom, skitničkom lovcu, te je bio nesposoban za agresiju, ako ne i paraliziran blagošću svojih osobina. Ne baš najmanji od skandala što su izazivali gnušanje nosilaca starog društvenog poretka, u vrijeme kad je Doba piramida nasilno prekinuto, bio je i pogled na »ptičare« — proste seljake a ne lovce! — koji su postajali vojskovođe.

U Egiptu i Mezopotamiji, te su se silne životne navike morale prevladati prije nego što je lovac naučio kako da ih iskoristi: činjenica da su prvobitni gradovi Sumera bili međusobno udaljeni i manje od dvadesetak kilometara, govori u prilog tezi da su osnovani u razdoblju kad takva blizina nije izazivala sporove oko vlasništva ili sukobe, štoviše, ta pasivnost, ta podložnost, da ne spominjemo nedostatak oružja, olakšavala je malim grupama lovaca utjerivanje poreza — ili današnjim jezikom: »plaćanje za zaštitu« — u mnogo većim ratarskim zajednicama. Tako je, paradoksalno, pojava ratnika prethodila pojavi rata.

Ta se preobrazba, gotovo neminovno, zbila na više mjesta i na toj točki postoje nesumnjiva svjedočanstva o oružanom sukobu između dvije samostalne i politički organizirane grupe — uvjeti na kojima je Malinowski ispravno inzistirao kao na kriteriju za rat, za razliku od pukih teritorijalnih prijetnji kao kod ptica, pljačkaških upada ili kanibalskog lova na ljudske glave. Rat ne implicira samo agresiju, nego i kolektivni oružani otpor agresiji: kad ovaj potonji izostane, može se govoriti o osvajanju, pokoravanju ili istrebljenju, ali ne o ratu.

Oprema, organizacija i taktika jedne vojske nisu bile postignute preko noći: treba voditi računa o prijelaznom periodu, prije nego što se veliku masu ljudi moglo uvježbati da djeluje pod jedinstvenom komandom. Sve dok nisu nikli gradovi s dovoljnom koncentracijom stanovništva, predigra pravom ratu bila je organizirana ali jednostrana demonstracija sile i ratobornosti, u pohodima na drvo, malahit, robove i zlato.

Korjeniti, institucionalni zaokret prema ratovanju ne može se, priznajem, u dovoljnoj mjeri objasniti ni biološkim, ni racionalnim, ekonomskim razlozima. Ispod svega leži značajnija, iracionalna komponenta, koja je dosad jedva istraživana. Civilizirani rat ne počinje izravnim pretvaranjem lovačkog poglavice u ratničkog kralja, nego s jednim ranijim prijelazom od lova na životinju u lov na čovjeka, a specijalna svrha tog lova (ako smijemo primijeniti unatrag, na daleku prošlost, nesumnjive kasnije dokaze) bilo je zarobljavanje ljudske žrtve. Postoje mnogi rasuti podaci kojih sam se već dotakao raspravljajući o udomaćenju, a koji nam govore da je lokalno žrtvovanje ljudi prethodilo medjuplemenskim ili međugradskim ratovima. Po toj pretpostavci, rat je vjerojatno od početka bio nus produkt religioznog rituala, čija je vitalna važnost za zajednicu daleko nadmašivala svjetovno sticanje teritorija, plijena ili robova, čime su kasnija društva htjela objasniti svoju paranoidnu opsjednutost i svoj jezoviti kolektivni holokaust.

3.    Patologija moći

Prevelika osobna zaokupljenost s vlašću, kao ciljem, oduvijek je bila sumnjiva psihologu: on u njoj vidi pokušaj sakrivanja osjećaja manje vrijednosti, impotencije i tjeskobe. Kad se ta tendencija udruži s neumjernom ambicijom, nekontroliranim neprijateljstvom i sumnjičenjem, te gubitkom svakog osjećaja za vlastita, subjektivna ograničenja, što sve dovodi do »manije veličine«, tada pred sobom imamo tipični sindrom paranoje, jednog od psihičkih stanja s kojima je najteže izaći na kraj.

Kako to već biva, netom »civilizirani« čovjek imao je razloga da strahuje od sila koje je nizom tehnoloških uspjeha sam u sebi oslobodio. Na Srednjem istoku su mnoge zajednice umakle skučenosti puke ekonomije opstanka i počele živjeti u zaokruženoj, domesticiranoj okolini, suočavajući se sa svijetom koji se širio u svim smjerovima, proširujući područje obradive zemlje, dovlačeći na jedra i na vesla sirovine iz dalekih krajeva (osobito nakon 3500. godine pr. n. e.), dolazeći pri tom često u dodir s drugim narodima.

Naše vrijeme zna kako je teško postići kontroliranu ravnotežu u ekonomiji obilja: naše nastojanje da odgovomost za kolektivnu akciju koncentriramo u rukama nekog predsjednika ili diktatora (na što je Woodrow Wilson ukazao davno prije nego što su diktatori opet došli u modu), predstavlja jedan od najlakših ali i najopasnijih uvjeta za postizanje te kontrole.

Već sam pokušao nabaciti kakav je učinak ta opća situacija imala na fenomen kraljevanja. Sada bih želio pobliže naglasiti njezin odnos prema žrtvenom obredu rata. Kako se zajednica širila, a odnosi u njoj postajali međusobno sve prepleteniji, njezina je unutrašnja ravnoteža bila sve nestabilnija, a mogućnost šteta i poteškoća, gladi i gubitka života, postajala sve ozbiljnija.
 
Pod okolnostima koje su bile izvan lokalne kontrole, vjerojatno je sve više rasla i neurotska napetost. Magijska identifikacija božanskog kralja s cijelom zajednicom nije smanjivala tu tjeskobu: uprkos kraljevom polaganju prava na božansku milost i besmrtnost, i kraljevi su bili pođložni smrtnim slučajevima i nesrećama. Pa ako se kralj i uzdignuo više od običnih ljudi, njegov pad bio je to kobniji po cijelu zajednicu.

Na jednom ranijem stupnju, prije ikakvih pisanih dokumenata, san i činjenica, mit i tlapnja, empirijsko znanje i praznovjemo nagađanje, religija i znanost, oblikovali su nerazmrsivu zbrku. Slučajno sretna promjena vremena nakon žrtvenog obreda mogla je sankcionirati daljnje udobrovoljavanje bogova, to jest pokolj još većih razmjera. Po mnogo kasnijim dokazima iz Afrike i Amerike što ih je prikupio Frazer, imamo razloga da vjerujemo da je i sam kralj, upravo zato što je utjelovljavao zajednicu', mogao poneki put biti zaklan kao obredna žrtva.

Da bi obožavanog vladara oslobodio tako nedolične sudbine, u kraljevsku službu se privremeno mogao ustoličiti i kakav prost čovjek, kako bi, kad dođe vrijeme, postao posvećenom žrtvom. Kad je čak i takva žrtva postala nepopularna — o čemu se jasno govori u »Popul Vuh«, klasičnom djelu Maja — zamjena bi se našla u zarobljenim pripadnicima drugih zajednica. Transformacija takvih upada i pohoda u sveopšti rat između dva kralja kao ravnopravnih »suverenih sila«, potpomognutih jednako krvožednim bogovima, ne može se potkrijepiti dokumentima. Ali to je samo nagađanje koje povezuje sve komponente rata i do neke mjere objašnjava zašto se institucija ratovanja ođržala kroz cijelu povijest.

Uvjeti koj su pogođovali organiziranom ratu, koji je vodila vrlo snažna ratna mašina, sposobna da do kraja razori masivne bedeme, probije nasipe i zbriše gradove i hramove, mnogo su se proširili autentičnim pobjedama radnog stroja. Ali malo je vjerojatno da bi ti herojski javni radovi, koji su zahtijevali gotovo nadljudski napor i izdržljivost, bili ikada poduzeti u neku čisto svjetovnu svrhu. Zajednice se nikad ne napinju do kraja, a još manje oštećuju živote pojedinaca, osim za ono što smatraju velikim religioznim ciljem. Samo će padanje ničice kad je u pitanju mysterium tremendum, neka manifestacija božanstva u njegovoj strašnoj moći i sjajnoj slavi, izazvati takav ekscesivni kolektivni napor. Ta magijska moć nadaleko prelazi primamljivost ekonomskog probitka. U onim kasnijim slučajevima, kad se čini da se takvi napori i žrtve čine zbog čisto ekonomske koristi, pokazat će se da je svjetovna svrha i sama postala božanstvom, svetim libidinoznim predmetom, bez obzira na to poistovjećuje li se ili ne s Mamonom.
Vojna organizacija, potrebna za hvatanje robova, ubrzo je morala obavljati još jednu svetu dužnost: aktivnu zaštitu kralja i lokalnih bogova od osvete, i to preduhitrenjem napada njihovih neprijatelja. Širenje vojne i političke moći postalo je takvim razvojem cilj po sebi, vrhovna potvrda sila i bogova koji su vladali zajednicom, te kraljeva vrhovnog statusa.

Ciklus osvajanja, istrebljenja i odmazde je kronično stanje »civiliziranih« država, a kako je primijetio Platon, rat je i njihovo »prirodno« stanje. Kao što se tako često događalo kasnije, i tu je izum megamašine, kao usavršenog instrumenta kraljevske moći, stvorio nove svrhe kojima je trebalo služiti. U tom je smislu i pronalazak vojne mašine učinio rat »nužnim«, pa čak i poželjnim, baš kao što je izum mlaznog aviona učinio masovni turizam »nužnim« i unosnim.
Čim nam dokumenti postaju dostupni, najviše upada u oči da je širenje rata, kao trajne osobine »civilizacije«, samo povećalo kolektivnu tjeskobu koju je obred Ijudske žrtve nastojao ublažiti. A kako se napetost u zajednici povećavala, više se nije dala prevladati simboličkim vađenjem utrobe na žrtveniku: taj zalog trebalo je odmijeniti kolektivnim žrtvovanjem života u širokim razmjerima.

Tako je tjeskoba vapila za utaženjem pomoću magijskog žrtvovanja: ljudska žrtva dovela je do lova na ljudske glave, takvi jednostrani napadi pretvorili su se u oružanu borbu i uzajamno kresivo između suparničkih sila. Tako je sve veći broj ljudi sa sve efilkasnijim oružjem bivao uvučen u taj užasni ritual: ono što je s početka bila slučajna predigra žrtvovanom zalogu i samo je postalo »vrhovnom žrtvom«, obredom koji se obavljao en masse. Ta ideološka aberacija predstavljala je konačni doprinos savršenstvu vojne megamašine, jer je sposobnost da se poveđe rat i nametne kolektivno žrtvovanje ljudi ostala zaštitnim znakom svih suverenih sila, u toku čitave povijesti.

U vrijeme kad nam pisani dokumenti već govore o ratu, sva prethodna zbivanja u Egiptu i Mezopotamiji bila su prekrivena zaboravom i ostala su nezabilježena, iako zapravo nisu mogla biti mnogo drugačija od onih o kojima kod Maja i Azteka imamo kasnije posve određena znanja. Ali ipak, još tako kasno kao u Abrahamovo vrijeme, glas božji mogao je zapovjediti ocu da na vlastitom žrtveniku žrtvuje svog ljubljenog sina, dok su javna žrtvovanja ratnih zarobljenika ostala jednom od standarnih ceremonija u »civiliziranim« državama poput Rima. Glosiranje modernih povjesničara nad svim tim dokazima pokazuje kako je nužno za »civiliziranog« čovjeka bilo potiskivanje te zle savjesti da bi mogao sačuvati samopoštovanje za sebe kao za racionalno biće: iluzija koja spašava život.

Prema tome, mehanički organiziran rad i mehanički organizirano razaranje i uništenje predstavljaju dva pola civilizacije. Otprilike iste snage i iste metode djelovanja mogle su se primijeniti na oba polja. Sistematski dnevni red pomagao je da se do neke mjere kontroliraju razularene energije, pomoću kojih su se pusti snovi i isprazna maštanja sada mogli pretvoriti u stvarnost. Ali u vladajućoj klasi nije djelovala nikakva slična spasonosna kontrola. Zasićena dokolicom, ta je klasa imala osjećaj da u ratu »nešto radi«, te da joj slučajne teškoće, odgovornosti i rizik smrti pružaju ekvivalent časnog rada. Rat nije postao samo »zdravlje države«, kako ga naziva Nietzsche: bio je uz to i najjeftiniji oblik lažne kreativnosti, jer je u svega nekoliko dana mogao proizvesti opipljive rezultate uništavanjem napora mnogih naraštaja.

Ta golema »negativna kreativnost« neprestano je poništavala stvarnu korist od megamašine. Plijen dobiven u nekoj uspješnoj vojnoj ekspediciji bio je, ekonomski rečeno, »totalna eksproprijacija«. Ali pokazalo se da je to jadna zamjena za trajni porez na prihod, što će Rimljani kasnije i otkriti. Kao španjolsko zgrtanje zlata u Peruu i Meksiku, ta »laka para« je često potkopala pobjednikov ekonomski sistem. Kad su prevladale takve imperijalne pljačkaške privrede, koje su vrebale jedna na drugu, dokinuta je mogućnost jednosmjernog dobitka. Ekonomski rezultat je postao iracionalan, baš kao i vojna sredstva.

Ali, da bi nekako kompenzirala te bešćutne eksplozije neprijateljstva i kidanje onih redovitih obrazaca ponašanja koji održavaju život, megamašina je uvela unutrašnji red koji je bio stroži od uobičajenog reda svake plemenske zajednice. Taj mehanički red upotpunjavao je ulogu žrtvenog obreda, jer svaki red, bez obzira na to kako krut, smanjuje nužnost izbora, pa time i tjeskobnu napetost. Kako naglašava psihijatar Kurt Goldstein, »prisilni obrazac reda« postaje bitno važan čak i kad tjeskobu uzrokuje čisto fizička povreda mozga.

Žrtveni rituali i rituali prinude bili su, prema tome, unificirani djelovanjem vojne mašine. Ako je tjeskoba bila onaj izvorni motiv koji je izazvao subjektivnu reakciju žrtvovanja, rat je, šireći područje žrtve, također sužavao područje u kojem se mogao kretati normalan čovjekov izbor zasnovan na poštovanju za sve stvaralačke mogućnosti organizma. Jednom riječju, prisilni kolektivni obrazac reda bio je ključno postignuće negativne megamašine. U isto vrijeme, stjecanje moći do kojeg je dovela megamašina, prouzročilo je jasno izražene simptome raspada u mozgovima onih koji su obično raspolagali tom snagom: ne samo da su postali dehumanizirani, nego su kronično gubili svaki smisao za stvarnost, poput onog sumerskog kralja koji je svoja osvajanja proširio u tolikoj mjeri da je na povratku svoju prijestolnicu našao u rukama neprijatelja.

Od četvrtog stoljeća nadalje spomenici velikih kraljeva obiluju neprisebnim hvaljenjem o vlastitoj moći i šupljim prijetnjama protiv svakoga tko bi opljačkao njihove grobove ili izbrisao natpise — što se, usprkos tome, često događalo. Poput Marduka u akadskoj verziji Postanja, novi kraljevi brončanog doba vozili su se u svojim bojnim kolima »neodoljivi i strašni«, »iskusni u pustošenju i razaranju vješti... odjeveni u oklop užasa«. Takvi bolećivi sentimenti još su nam uvijek i predobro poznati: nuklearna dugmad Pentagona predstavlja samo njihovu imitaciju.

Takvo neprestano potvrđivanje moći poteklo je, bez sumnje, iz nastojanja da se osvajanje olakša prethodnim zastrašivanjem neprijatelja. Ali ono također svjedoči o sve većoj iracionalnosti, gotovo razmjernoj s raspoloživim sredstvima za razaranje: to je nešto što ćemo opet vidjeti u našem vremenu. Paranoja je bila toliko metodična da je osvajač, više nego u jednoj prilici, sravnio grad sa zemljom samo zato da bi ga na istom mjestu ponovo sagradio, pokazujući se tako u svojoj dvosmislenoj ulozi razoritelja-stvoritelja, ili vraga i boga u jednoj osobi.

Podaci o takvim povijesnim djelima još su prije nekih pola stoljeća mogli biti pod znakom pitanja: ali vlada Sjedinjenih Država slijedila je upravo tu istu tehniku prilikom totalnog razaranja i poslijeratne obnove Njemačke, pokrivajući užasnu vojnu strategiju istrebljivačkog bombardiranja jednako demoralizatorskom političkom i ekonomskom strategijom koja je pobjedu predala u ruke nepopravljivim Hitlerovim pristašama.

Ta dvosmislenost, ta dvojnost između dva tipa megamašine iskazana je na kraju jedne blage, pa ipak jezive sumerske pjesme koju navodi S. N. Kramer:

Pijuk i košara sagradiše grad
Čvrstu je kuću motika digla...
A kuću koja se digne na kralja I
Kuću što nije pokorna kralju
Podići će kralju pijuk i motika.

Kada je kult kralja bio jednom čvrsto uspostavljen, zahtjev za umnožavanjem moći povećavao se a ne smanjivao: gradovi koji su nekoć živjeli mirno, jedan drugome gotovo u vidokrugu (poput prvobitnog grozda gradova u Sumeru), postali su sada potencijalni neprijatelji, svaki sa svojim ratobomim bogom, svaki sa svojim kraljem, svaki sa svojom sposobnošću da prikupi oružanu silu i razori svojeg susjeda. Pod tim uvjetima se pojava što je započela kao neurotična tjeskoba koja zahtijeva kolektivni ceremonijal žrtve, i previše lako pretvorila u racionalnu bojazan i dobro obrazloženi strah iz kojeg je proizlazila nužnost da se poduzmu jednake protumjere — ili bi preostala sramotna predaja kao što je to učinilo Vijeće staraca u Erechu kad se suočilo s prijetnjom.
Zabilježimo još ono što se kaže u panegiriku posvećenom jednom od najranijih predstavnika tog sistema moći, Sargonu iz Akada, u »Kronici o Sargonu«: »Nije imao ni suparnika ni protivnika. I njegov sjaj, što je tjerao strah u kosti, širio se po svim zemljama.« Da bi se održala ta osobita aureola moći što je zračila samo oko kraljeve glave, »pet tisuća i četiri stotine vojnika jelo je svakoga dana u njegovoj nazočnosti«, to jest unutar citadele u kojoj su čuvali kraljevsku riznicu i svećeničku žitnicu, te monopolističke instrumente političke i ekonomske vlasti. Unutrašnji bedemi tvrđave nisu samo pružali dodatnu sigurnost u slučaju proboja predzida, nego su također bili zaštita od svih mogućih nemira lokalnog stanovništva. Postojanje stajaće vojske tog tipa, koja samo čeka na mig i zov, ukazuje na dva uvjeta: na potrebu za uvijek spremnim sredstvima prinude u svrhu očuvanja poretka, te na sposobnost nametanja stroge vojne discipline, jer bi se inače i sama vojska mogla pretvoriti u pobunjenu i opasnu gomilu — što se kasnije, u Rimu, i previše često događalo.

4.    Hod carstva

Uznosita izvorna povezanost kraljevanja s posvećenim silama, sa žrtvovanjem ljudi i vojnom organizacijom, bila je, pretpostavljam, bitna za ukupni razvoj »civilizacije« koji se odvijao između 4000 i 6000. godine pr. n. e. Ta povezanost ostaje ispod raznoraznih tankih premaza bitna i danas. Današnja »suverena država« samo je uvećani apstraktni pandan božanskoga kralja, a institucija ljudske žrtve i ropstva još je uvijek prisutna, isto tako uvećana, čak bahatija u svojim zahtjevima. Sveopšta vojna obaveza (regrutacija po faraonskom uzoru) upadljivo je povećala broj posvećenih žrtava, dok su ustavne vladavine »konsensusom« učinile moć vladara još apsolutnijom, jer se neslaganje i kritika »ne priznaju«.

Magijski poticaji za rat poprimili su s vremenom poštovanije utilitamo ruho. Dok se potjera za žrtvama-zarobljenicima mogla proširiti u još užasniji pokolj zarobljenih žena i dece, pošteđene žrtve mogle su se pretvoriti u roblje i tako povećati radnu snagu i ekonomsku efikasnost osvajača. Tako su sekundarni proizvodi vojnog napora — robovi, plijen, zemlja, porezi i nameti — nadomjestili i pritvorno sakrili nekoć gole, iracionalne motive. Budući da je kraljevanje pratila opšta ekspanzija ekonomske produktivnosti i kulturnog bogatstva, koja je prividno kompenzirala njegove destruktivne tendencije, Ijudi su bili kondicionirani tako da prihvate zlo kao jedini način da se očuva dobro. Osim toga, nisu imali alternative, izuzev u slučaju sloma megamašine.
Ponavljana smrt civilizacija, do koje đolazi uslijed unutrašnjeg raspada i vanjskih napada, što je Amold Toynbee obilno dokumentirao, podvlači činjenicu da su zli elementi u tom amalgamu u velikoj mjeri poništavali koristi i blagođati. Jedini trajni doprinos megamašine bio je mit o samoj mašini: shvaćanje da je
taj stroj već po samoj svojoj prirodi neodoljiv, a pod uvjetom da mu se nitko ne opire i krajnje koristan. Taj magijski čar još uvijek opčinjava i upravljače i masovne žrtve današnje megamašine.

Kako je ratni stroj jačao, autoritet hrama postajao je manje nužan, a dvorska organizacija, obogaćena i autarhična unutar velikog državnog teritorija, često je zasjenjivala religioznu organizaciju. Oppenheim je došao do tog zaključka proučavajući razdoblje nakon pada Sumera. Ali često su se zbivali i pomaci u ravnoteži vlasti i moći. Svećenstvo je često postajalo poslušni sluga megamašine koju je prvotno posvetilo i pomoglo joj da se čvrsto afirmira.
Sam uspjeh megamašine ponovno je osnažio opasne mogućnosti što ih je dotad obuzdavala upravo ljudska slabost. Inherentna bolest čitavog tog sistema moći otkriva se u činjenici da su kraljevi, uzdignuti ponad svih drugih ljudi, bili neprestano tetošeni laskanjem i hranjeni krivim informacijama — gorljivo štićeni od uznemirujućeg i uravnotežujućeg »povratnog efekta«. Tako kraljevi nikada nisu naučili, ni iz svog vlastitog iskustva ni od povijesti, da je neograničena moć neprijatelj života: da njihove metode nose u sebi svoju propast, da su njihove vojne pobjede prolazne, a njihovi egzaltirani zahtjevi podvala i apsurd.

S kraja tog velikog Doba graditelja u Egiptu, kad je vladao faraon Pepi I iz VI dinastije, dolazi nam svjedočanstvo koje potvrđuje tu sveprožimajuću iracionalnost, to rječitije što potječe od relativno sređenih i neopsjednutih Egipćana:

Vojska se vratila bez gubitka
Nakon što je udarila na zemlju Stanovnika Pijeska
Nakon što je porušila njezine bedeme...
Nakon što je posjekla njezine smokve i vinograde...
Nakon što je popalila sve njezine domove
I ubila u njima desetke tisuća vojnika.

Ti stihovi sažimaju hod svakog carstva: iste hvalisave riječi, ista zlodjela, isti podli rezultat u izvještajima, od najstarije egipatske palete pa do najsvježijih američkih novina u kojima se, ovog trenutka dok pišem, govori o masovnim zločinstvima što ih uz pomoć napalm-bombi i defolijacije oružana sila Sjedinjenih Država počinja nad bespomoćnim seoskim stanovništvom Vijetnama, nedužnim narodom, iskorijenjenim, teroriziranim, trovanim i živim pečenim, u jalovom nastojanju da se fantazije moći američke vojno-industrijsko-znanstvene elite učine »vjerodostojnim«.

Ipak, samim činom poticanja na razaranje i pokolj, rat je svojim uništavajućim spontanitetom prevladavao ograničenja ugrađena u megamašinu. Otuda i osjećaj radosnog oslobođenja koji tako često prati izbijanje rata, kada se skidaju svakođnevni lanci, a budući mrtvi i ranjeni još nisu prebrojeni. U osvajanju neke zemlje ili u zauzimanju nekog grada izvrtale su se sve redovite vrline civilizacije. Poštovanje vlasništva ustupilo je mjesta ispraznom uništavanju i pljački, a seksualno potiskivanje odmijenjeno je službenim poticanjem na silovanje. Opšta mržnja na vlastitu vladajuću klasu bila je lukavo kanalizirana dobrom prilikom da se osakati ili ubije tuđinski neprijatelj.

Ukratko, umjesto da se ugnjetavač i ugnjeteni potuku unutar grada, usmjerili su svoju agresiju na zajednički cilj — napad na suparnički grad. Što je veća bila napetost i što surovije dnevno potiskivanje koje nameće civilizaciju, to korisnije poslužio bi rat kao sigurnosni ventil. Naposljetku, rat je imao još jednu, čak nezaobilazniju funkciju, ako se moja pretpostavljena veza između napetosti, ljudske žrtve i rata može održati: rat je opravdavao sam sebe, zamjenjujući neurotsku napetost s racionalnim strahom pred stvarnom opasnošću. Kad bi rat već jednom izbio, postojali su solidni razlozi za hapšenja, teror i kompenzatorne manifestacije hrabrosti.

Kronično ratno stanje bilo je očito velika cijena za mnogo hvaljene dobrobiti »civilizacije«. Trajno poboljšanje moglo je doći samo detronizacijom mita o božanskoj prirodi kraljevanja, demontiranjem suviše moćne megamašine i smanjivanjem bezobzirnog iskorištavanja radne snage. Duševno zdravi ljudi nemaju potrebe da se opijaju fantazijama o apsolutnoj moći, niti im treba da izlaze na kraj sa stvarnošću pomoću samosakaćenja i prijedobnog koketiranja sa smrću. Ali kritična slabost svake previše regimentirane institucionalne strukture — a »civilizacija« je gotovo po definiciji bila od početka pretjerano regimentirana — leži u tome što ona ne teži stvaranju psihički zdravih Ijudi. Kruta podjela rada i segregacija po kastama stvaraju neuravnotežene karaktere, dok mehanička rutina normalizira — i plaća — one prisilne ličnosti koje se boje uhvatiti ukoštac sa zbunjujućim bogatstvom življenja.
Jednom riječju, svojeglavo nepoštovanje organskih granica i ljudskih mogućnosti potkopavalo je vrijednost što ga je uređenju ljudskih poslova i razumijevanju čovjekovog mjesta u svemiru dala nova, na nebo orijentirana religija. Dinamizam i ekspanzivnost civilizirane tehnike mogli su se pokazati kao bitna protuteža fiksaciji i izolaciji seoske kulture da njihov režim nije još više sputavao život.

Ali, svaki sistem zasnovan na pretpostavci apsolutne moći je ranjiv. Bajka Hansa Christiana Andersena o caru koji je poletio na svojoj zračnoj lađi ne bi li osvojio svijet, a porazila ga je sićušna mušica koja mu je ušla u uho i mučila ga, vrijedi i za mnoštvo drugih nezgoda. Najčvršća gradska vrata mogu se otvoriti lukavstvom ili prijevarom, što se dogodilo Babilonu i Troji, a puka legenda o Ouetzalcoatlovu povratku spriječila je Montezumu da poduzme efikasne mjere i svlada malu Cortezovu družinu. Čak i najstrožu kraljevu zapovijed mogu ne poslušati ljudi koji se još uvijek obaziru na vlastite osjećaje ili vjeruju svojoj procjeni — što je učinio drvosječa meka srca, potajno ne poslušavši kralja i spasivši time život Edipu.

Nakon drugog tisućljeća pr. n. e., kolosalna radna mašina upotrebljavala se povremeno: više nikada nije dostigla onaj vrhunac efikasnosti o kojem nam svjedoče fine dimenzije velikih piramida. Privatno vlasništvo i privatni poslodavci polako su preuzeli mnoge nekadašnje javne funkcije; izgledi za dobitak postali su djelotvomiji nego strah od kazne. S druge strane, iako je svoj rani vrhunac regimentacije dosegla u »sumerskoj falangi«, vojna mašina potakla je mnoga tehnološka usavršenja na drugim područjima. Jedva da je pretjerano reći da je mehanička invencija dugovala mnogo više vojnim nego mirnodopskim vještinama, a tako je bilo sve do našeg trinaestog stoljeća.

To vrijedi kroz duge vremenske poteze u povijesti. Bojna kola iz brončanog doba prethodila su opštoj upotrebi transportnih kola, kipuće ulje služilo je za odbijanje neprijatelja pri opsadi gradova prije nego što je poslužilo za pogon strojeva ili grijanje zgrada: napuhani pojasevi za spasavanje služili su asirskoj vojsci pri forsiranju rijeke tisućama godina prije nego što su izumljeni kolutovi za civilno plivanje. Metalurške aplikacije također su se brže razvijale u vojnoj nego u civilnoj upotrebi: kosa za obaranje ljudi bila je pričvršćena na bojna kola mnogo prije nego na poljoprivredne strojeve za košnju, a Arhimedovo poznavanje mehanike i optike bilo je primijenjeno pri uništavanju rimske flote koja je napala Sirakuzu, prije nego na neku konstruktivnu proizvodnu svrhu.
 
Od grčke vatre do atomske bombe, od balista do raketa, ratovanje je bilo glavni izvor onih mehaničkih izuma za koje je bilo potrebno metalurško i kemijsko znanje. Ipak, kad odamo dužno priznanje svim tim izumima i kad ih uzmemo u obzir, nijedan od njih, čak ni čitav niz pronalaska nije se pokazao tako značajnim doprinosom tehničkoj efikasnosti i radovima velikih razmjera kao sama megamašina. U oba svoja oblika, konstruktivnom i destruktivnom, megamašina je uspostavila novi obrazac reda i nove izvedbe standarde. Pokazalo se da je nešto vojne discipline i samopožrtvovnosti nužan sastojak da bi svako »veliko društvo« diglo svoj pogled iznad seoskog obzora: uredno knjigovodstvo, što su ga hram i palata uveli u ekonomske poslove, od bitne je važnosti za svaki veći sistem praktične trgovine i suradnje.

Napokon, u apstraktnom modelu megamašine bila je implicirana i mašina koja radi sama, odvojena od pomnog čovjekovog nadzora, ako već ne od njegove vrhovne kontrole. Ono što se jednom radilo nespretno, s nesavršenim ljudskim dijelovima koji su uvijek nužni kod radova velikog opsega, utrlo je put mehaničkim operacijama kojima se danas može vješto upravljati i u malim razmjerima: automatska hidraulična električna centrala može prenijeti energiju od sto tisuća konjskih sila. Očito, mnogi mehanički trijumfi našeg vremena bili su već latentni u najranijim megamašinama; štoviše, čovjek je u imaginaciji potpuno predpostavljao njihovu korisnost. Ali prije nego što s nepravom postanemo suviše ponosni na naš tehnički napredak, prisjetimo se da jedna jedina termonuklearna bomba danas može lako ubiti deset milijuna ljudi, kao i da su se umovi zaduženi za to oružje već pokazali u praksi skloni krivim proračunima, ljudski pogrešnom rasuđivanju, izopačenim fantazijama i psihičkom slomu, baš poput kraljeva iz bronzanog doba.

5.    Reakcija protiv megamašine

Izgleda da je vaga mehanizirane moći od samog početka pretezala na stranu destrukcije. U slučajevima kad je megamašina bila predana u intaktnom stanju kasnijim civilizacijama, njezin se kontinuitet sačuvao u negativnom obliku vojne mašine — izvježbane, standarđizirane i podijeljene na specijalizirane dijelove. To vrijedi čak za disciplinske i organizacione detalje, što su se ogledali u podjeli rada između udarnog oružja i dalekometne vatrene moći, između strijelaca, kopljanika, mačonoša, konjanika i vozača bojnih kola.

»Ne budi vojnik«, savjetuje nam jedan egipatski pisar iz Novog kraljevstva: »jer on kao regrut 'prima vruće udarce po svom tijelu, pogubni udarac u oko... a tjeme mu zjapi posjekotinom. Polegnu ga i tuku... Izubijan je i izgreben od bičevanja’.« Na takvim vojničkim postupcima sagrađena je »blistava moć«: proces destrukcije započinjao je s prepariranjem najmanje jedinice. Očigledno, »pruski« dril i narednik imaju za sobom dugu povijest.

Bilo bi utješno povjerovati da su se graditeljska i rušilačka snaga megamašine uzajamno dokidale, te pružale mjesta za razvoj važnijih ljudskih ciljeva zasnovanih na ranijim dostignućima udomaćenja i humanizacije. To se u stanovitoj mjeri zaista i događalo jer su široki pojasevi teritorija u Aziji, Evropi i Americi bili samo nominalno osvojeni, a njihovi stanovnici su, uz plaćanje poreza i nameta, živjeli uglavnom izoliranim, zatvorenim životom svoje zajednice, držeći se lokalnih specifičnosti do samozatupljenja i kobne trivijalnosti. Međutim, najveća prijetnja efikasnosti megamašine dolazila je iznutra: od njezine krutosti i potiskivanja individualnih sposobnosti, te od pukog nedostatka racionalne svrhe.

Osim destruktivnih tendencija vojne mašine, megamašina je imala mnogo inherentnih ograničenja. Već i samo povećanje stvarne snage imalo je na vlađajuće slojeve učinak koji je oslobodio proizvoljne fantazije nesvjesnog, te razigrao sadističke impulse koji dotad nisu imali kolektivnog oduška. A istodobno sama mašina i njezino djelovanje zavisili su o svojim slabim, grešnim, glupim, tvrdoglavim ljudskim dijelovima, tako da je pod udarcima cijeli aparat bio sklon raspadu. Ti mehanizirani ljudski dijelovi nisu se ni sami mogli održati bez potpore dubokih magijsko-religijskih vjerovanja u sistem izražen u u kultu bogova. Tako su ispod glatke i veličanstvene površine velikog stroja, čak i kad su ga čuvali zastrašujući simbolički likovi, morale od početka postojati mnoge pukotine i naprsline.

Sreća je što se ljudsko društvo nije moglo prisiliti da točno odgovori teoretskoj građevini što ju je kult kraljevanja bio podigao. Previše običnog, svakodnevnog života bježi i najefikasnijem nadzoru i kontroli, o prinudnoj disciplini da i ne govorimo. Znakovi zlovolje, prkosa, povlačenja i bijega postoje od najranijih vremena: sve njih proslavila je klasična židovska legenda o egzodusu iz Egipta. Čak i kad se svaki kolektivni izlaz pokazao kao nemoguć, dnevni poslovi u polju, u radionici, na tržnici, obiteljske spone i odanost zavičaju, kult bogova, težili su slabljenju sistema totalne kontrole.

Kao što smo već zabilježili, izgleda da se najveći slom megamašine dogodio u ranoj fazi, kad je Doba piramida bilo na svom vrhuncu, sudeći barem po njegovim zemnim ostacima. Međuvlašće od neka dva stoleća, koje razdvaja »Staro kraljevstvo« od »Srednjeg kraljevstva«, ne može se objasniti drugačije nego isključivo revolucionarnim ustankom. Iako je drevni kompleks moći na kraju bio restauriran, modificiran je raznim važnim ustupcima, među kojima nalazimo i onaj da besmrtnost sad pripada cijelom stanovništvu. To je nekad bila privilegija faraona ili gornje klase. Stvarni događaji koji su doveli do svrgavanja centralne vlasti nisu ostali zabilježeni, ali osim rječitog svjedočenja šutnje i opadanja građevinske djelatosti, imamo živi opis promjena do kojih je moglo doći samo nakon revolucionarnog nasilja. Te promjene podrobno opisuje Ipuver, jedan pristalica starog poretka. Njegova žalopojka opisuje nam revoluciju viđenu iznutra, plastično i ništa manje literarno nego što »Doktor Živago« opisuje boljševičku revoluciju.

Ta prva pobuna protiv ustaljenog poretka izvrnula je piramidu vlasti na kojoj se zasnivala megamašina: supruge dotad velikih ljudi bile su prisiljene postati služavke i bludnice, kažu nam papirusi, a običan narod popeo se na položaje moćnih. »Vratari govore: uđimo i pljačkajmo... Čovjeku je vlastiti sin postao neprijatelj... Plemići jadikuju a siromasi se raduju... Prljavština je zavladala zemljom. Nema zaista nikog čija bi odjeća u ovim vremenima bila bijela... Oni koji su gradili piramide postali su zemljoradnici... Zalihe egipatskih žitnica dijele se sada po načelu: dođi i grabi.«
 
Na toj točki stvarnost je, očito, probila veličanstveni teološki bedem i srušila društvenu strukturu. Kozmički mit i centralizirana moć nestali su za neko vrijeme, a feudalni gospodari, veliki zemljoposjednici, guverneri provincija, starješine gradskih i seoskih vijeća vratili su se u službu svojih manjih lokalnih bogova i preuzeli teret vlasti. Sve bi se to jedva moglo dogoditi da okrutno breme nije pod kraljevanjem postalo nepodnošljivo, usprkos sjajnim tehnološkim rezultatima megamašine.

Ta drevna revolucija, srećom, dokazuje nešto čega bi danas opet trebalo da se prisjetimo: da ni egzaktna znanost ni tehnologija nisu zaštita od iracionalnosti onih koji upravljaju sistemom. Iznad svega: da se i najjača i najefikasnija megamašina može zbaciti, da ljudske zablude nisu besmrtne. Propast Doba piramida pokazala je da megamašina živi na osnovi Ijudskih vjerovanja koja se mogu srušiti, na ljudskom odlučivanju koje se može pokazati pogrešnim, te na ljudskom prihvaćanju koje se može uskratiti kad magija postane diskreditirana. Ljudski dijelovi od kojih se sastojala megamašina bili su po svojoj prirodi mehanički nesavršeni, nikad potpuno pouzdani. Megamašina je ostala ranjiva sve dok se nisu mogli stvoriti pravi strojevi od drva i metala, i to u dovoljnim količinama da zamijene većinu Ijudskih sastavnih dijelova.

Spomenuo sam tu pobunu čije su posljedice, ako već ne detaljni uzročni lanac, dobro potvrđene, jer može stajati za mnoge druge izazove, ustanke i pobune robova koje su po svoj prilici bile brižno očišćene iz službenih kronika. Tu srećom možemo pribrojiti pad u sužanjstvo i bijeg Židova čiji je prisilni rad za egipatsku megamašinu ostao zapisan; slično stoji i s ustankom robova koji se dogođio u Rimu za vrijeme aristokratske viadavine Graha. Imamo razloga za pomisao da je bilo i mnogo drugih pobuna ljudi, također nemilosrdno ugušenih, poput Tylerova ustanka ili Pariške komune godine 1871.

Ali ako ne bi bilo aktivne odmazde, postojali su normalniji oblici da se izrazi otuđenje i otpor. Neki su od njih, zaista, bili toliko normalni, da su predstavljali zdrav razvoj male privrede i obične zemaljske koristi. Sam grad, iako u početku veliko kraljevo poduzeće, nije bio samo aktivni suparnik megamašine nego, kako se pokazalo, ljudskija i korisnija alternativa, s boljim sredstvima za organizaciju ekonomskih funkcija i hranjen raznolikošću ljudskih sposobnosti. Velika ekonomska snaga grada nije ležala u mehanizaciji proizvodnje, nego u sklopu najveće moguće raznolikosti vještina, sposobnosti i zanimanja. Umjesto da izgladi ljudske razlike i standardizira ljudske reakcije, kako bi megamašina radila efikasnije i kao jedno tijelo, grad je priznavao i naglašavao razlike. Neprekidnim međusobnim općenjem i suradnjom, gradski vođe i građani mogli su iskoristiti čak i svoje sukobe kako bi se potakle neslućene ljudske mogućnosti koje su inače bile potisnute regimentacijom i društvenim konformizmom. Gradska suradnja, zasnovana na principu »daj-dam«, bila je kroz čitavu povijest ozbiljan rival mehaničkoj regimentaciji, a često ju je djelotvorno i odmjenjivala.

Grad, doduše, nije nikada u potpunosti izbjegao prisilama megamašine: kako je i mogao, kad je tvrđava, bitni izraz organiziranog združenja svete i profane moći, zapremala njegovo središte kao vidni podsjetnik kraljeve neizbježne nazočnosti? Ipak, život grada pogodovao je višeglasnom ljudskom razgovoru, za razliku od zavezana jezika i monologa kraljevske moći, iako ti vrijedni atributi gradskog života nisu nikako bili dio izvornih kraljevskih namjera i često su potiskivani.

Slično tome, grad je ohrabrivao male grupe i udruživanje na osnovi susjedstva i profesije; konstituirana suverena vlast je uvijek sumnjičavo promatrala njihovu prijeteću nezavisnost. Ostaje činjenica na koju je ukazao Leo Oppenheim da je u Mezopotamiji, ako već ne u Egiptu, sam grad imao dovoljno snage i samopoštovanja da prkosi državnoj organizaciji. »Mali broj starih i važnih gradova uživao je privilegije i povlastice, uz poštovanje kralja i njegove vlasti... U načelu, stanovnici ’slobodnih gradova’ uspijevali su se manje-više osloboditi kuluka i vojne službe ... kao i dijela poreza ... već prema političkoj situaciji.« Ili, da se poslužim svojim riječima ti drevni gradovi zahtijevali su od megamašine veću mjeru slobode.

6.    Uzde na megamašini

Budući da su osnovne institucionalne preobrazbe što su prethodile izgradnji megamašine bile magijske i religijske, ne treba da nas iznenadi što se najefikasnija reakcija protiv nje napajala na istim izvorima. Jednu takvu moguću reakciju sugerirala su mi dva čitaoca u svojim pismima: naime, da je ustanova Sabata bila zapravo način svjesnog i periodičnog zaustavljanja megamašine, isključivanjem ljudske pogonske snage. Jednom tjedno zavladala bi mala, intimna, temeljna jedinica: obitelj i Sinagoga, afirmirajući u praksi ponovno one ljudske komponente što ih je veliki kompleks moći bio potisnuo.

Za razliku od svih drugih vjerskih blagdana, Sabat se iz Babilona raširio cijelim svijetom, uglavnom preko tri religije: judaizma, kršćanstva i islama. Ali imao je ograničeno, lokalno poreklo, i higijenski razlozi kojim ga opravdava Sudhoff, premda fiziološki zdravi, ne objašnjavaju nam njegov nastanak. Izdvajanje čitavog jednog dana iz radnog tjedna moglo se dogoditi samo na području na kojem je postojao ekonomski višak: bilo je to sredstvo kojim se zadovoljavala želja za odbacivanjem tegobne prisile i potreba da se opet potvrde one značajnije stvari u čovjeku. Možemo pretpostaviti da je ovo potonje imalo velikog udjela u tako eksploatiranoj i ugnjetenoj grupi kao što su bili Židovi. Jedino subotom uživali su najniži slojevi slobodu, dokolicu i dostojanstvo koji su ostalih dana pripadali samo izabranoj manjini.

Takvo rastezanje i popuštanje uzdi, takav izazov, očito nije bio rezultat neke svjesne procjene i kritike sistema moći; moralo je to poteći iz daleko dubljih i tamnijih kolektivnih izvora. U dnu je možda ležala potreba da se pomoću sređenog rituala, jednako kao i pomoću prisilnog rada zavlada unutrašnjim životom. Ali Židovi, koji su prigrlili Sabat i predali ga drugim narodima, svakako su više nego jedanput bili žrtve megamašine, jer su često bili masovno odvođeni u sužanjstvo, a za vrijeme svog babilonskog egzila povezali su Sabat s još jednim nusproduktom iz tog razdoblja, s institucijom Sinagoge.

Kao organizaciona jedinica, Sinagoga je izbjegla svim ograničenjima starijih religija, koje su bile vezane za teritorijalne bogove i za udaljeno svećenstvo u prijestolnici, jer se mogla prenijeti svagdje. Vođa takve zajednice, rabbi, bio je više učenjak i sudac nego svećenik zavisan o kraljevskoj ili gradskoj vlasti. Poput seoske zajednice, Sinagoga je bila mjesto u kojem su ljudi međusobno bili »na ti«, licem u lice. Okupljala ju je ne samo susjedska bliskost, ne samo zajednički obred i poseban dan za pobožnost, nego i redovita pouka i raspravljanje o pitanjima običaja, morala i zakona. Ta potonja intelektualna zasada gradskog je podrijetla, i upravo je ona nedostajala seoskoj kulturi.

Koliko nam je poznato, prije 600. godine pr. n. e., nijedna druga religija nije spajala u sebi te bitne atribute, uključujući prenosivost pomoću malih ćelija i univerzalnost, iako Woolley slijedi ta obilježja unatrag sve do obožavanja kućnih bogova, što je Abraham mogao prihvatiti u Uru, gdje se u kripti pod kućom čak i pokapalo. Židovska zajeđnica je pomoću Sinagoge povratila svoju autonomiju i sposobnost za vlastitu reprodukciju koju je selo izgubilo nastankom većih političkih organizacionih jedinica.

Ta nam činjenica objašnjava ne samo čuđesni opstanak Židova u toku beskrajnih stoljeća progona, nego i njihovu raspršenost širom svijeta, što je još značajnije, ona nam pokazuje da se ta mala organizaciona jedinica, iako nenaoružana i izložena ugnjetavanju, baš kao i selo, mogla održati kao aktivna jezgra samobitne intelektualne kulture kroz više od dvije i pol tisuće godina, dok se svaki veći oblik organizacije, zasnovane samo na moći, raspadao. Sinagoga je imala unutrašnju čvrstoću i trajnost koja je uvijek nedostajala visoko organiziranim državama i carstvima, usprkos svim njihovim privremeno efikasnim instrumentima prinude.

Mala zajednica-ćelija, u svom judejskom obliku, imala je, prirodno, ozbiljnih slabosti. S jedne strane njezina temeljna pretpostavka, postojanje osobitog odnosa što ga je Abraham uspostavio s Jehovom i po kojem su Židovi izabrani narod, bila je pretjerana baš kao i zahtjevi kraljevanja po milosti božjoj. Ta nesretna zabluda za dugo vrijeme spriječila je što se primjer Sinagoge nije oponašao u širim razmjerima, te što do pojave kršćanske hereze nije poslužio kao model za stvaranje jedne univerzalne zajednice. Židovska isključivost nadmašivala je čak plemensku ili seosku izolaciju gdje se barem brak izvan grupe često smatrao poželjnim. Ali usprkos toj slabosti, upravo iz antagonizma prema židovskim zajednicama izlazi da su Sinagoga i običaj strogog poštivanja Sabata našli načina da zaustave mega mašinu i da prkose njezinim oholim zahtjevima.

Neprijateljstvo što su ga Židovi i prvi kršćani stalno pobudjivali u velikim državama, bilo je mjerilo nemoći puke vojne sile i »apsolutne« političke vlasti u odnosu na male zajednice, povezane zajedničkom i tradicionalnom vjerom, neprikosnovenim ritualom i racionalnim idealima. Jer sila ne može dugo vladati, osim ako oni kojima je nametnuta nemaju razloga da je poštuju i da joj se prilagode. Male, prividno bespomoćne organizacije, koje imaju unutrašnju koherenciju i svoju vlastitu pamet, pokazuju se često i na drugi rok djelotvomije od najvećih vojnih jedinica u borbi sa samovoljom vlasti — već i stoga što ih je teško otkriti i suočiti se s njima. To objašnjava i nastojanje suverenih država u toku cijele povijesti da se zauzdaju i potisnu organizacije poput misterijskih kultova, prijateljskih društava, cehova, sveučilišta i strukovnih sindikata. U međuvremenu, to nam neprijateljstvo sugerira na koji se način moderna mega mašina može ubuduće zauzdati i dovesti pod demokratsku kontrolu i racionalni autoritet.

обрада: посада

(В.Раменский)

Берёзы, берёзы, берёзы,
Вам плакать уж больше не в мочь,
Горьки и скупы ваши слёзы,
Как жизнь, уходящая прочь.

Вы плачете ранней весною,
Я плакал всю жизнь напролёт,
И годы всей жизни со мною,
И мой наступает черёд.

Я видел берёзы с этапа,
Вы плакали кровью тогда,
А я, стиснув зубы, не плакал,
Но нас унесли поезда.

Вагон, правда, мой не купейный,
И окна забиты на нём,
Нам нет в этом вагоне забвенья
Ни утром, ни ночью, ни днём.

Состав наш умчался на Север,
Где нету российских берёз,
И каждый во что-нибудь верил,
И каждый старался - без слёз.

Я помню берёзы на зоне,
Вы были и в этом краю,
А вечером в лагерном звоне
Вы жизнь украшали мою.

Мне грезились в зоне берёзы,
Забытые мною края,
Мне грезились матери слёзы,
Казалось, что в кроне - сам я.

Вся жизнь - словно сказка с берёзами,
Мне снятся с берёзами сны,
Но с этими жуткими грёзами
Я не доживу до весны...


линкови :

http://www.severnij.dp.ua/

http://www.arkadiy-severny.ru/