ПОСАДА SF

p

ПРИЧЕ

ДАРОВИ


ПОЕЗИЈА

ИЗБОР

ПРЕВОДИ

ЛИНКОВИ

ПОСАДА ДЕЦА

ПРЕУЗМИ ИЛИ ЧИТАЈ

ЕСЕЈИ

НЕОРА

ПОСАДА
АРХИВА


ПУТОПИСИ


po



                                 
jboP22

                      
                      Јовица Бегић - Омољски

    Отисак обрве

Живот без кочница.

Само у тунелу и у једном правцу. Коначни изазов. Простор и време попут маказа. Удружене силе и  велика царства, полигони беспрекорне вечности. Брзина као циљ, независтан. Врх понора у лету. Након избрисаних граница, сечива вечности бивају огољена и утолико ближа. Тетурави метеж је поражен !

Остао је само појединац могуће побуне. Решења у том случају су брза и прецизна. Увек лоша за побуњеног. Скала у којој побуњени на крају постаје производ. Тако једино може бити користан.

Свако и све може бити искоришћен. MQ GREFKORG се стара о том проблему. Крај историје донео је владавину  MQ. Ратови, новац и државе су поражени. Насиља између људи више нема. Мир је донео  MQ GREFKORG. Са изградњом MQ  вештачког сунца почело је ново доба. MQ ера.

Елитни корпус MQ научника у свом океанском граду. Сала усклађивања сукоба. Поништен резултат. Утврђена корекција. Исцрпљеност учесника на врхунцу.Пауза за енергију. Нова сесија.
Закључак.

***
Добио је два наградна дана Земље. Пројекат му није одобрен што није ни очекивао. Циљао је на три а добио је два дана. Од управе отети и сат је успех. Био је спреман за седам минута.
Напокон Земља.

Био је дете океанског града. Растао је са градом и његовим беспрекорним правилима. Као повлашћен никада није упознао своје родитеље. Да је другачије не би припадао MQ  тиму. Први корак.

Ходање после океанског града је доживљај. Пола сата јаког ритма испунило га је радошћу. Сустизала га је плава боја MQ сунца. Био је то плави период. Плаво је највише волео. Имао је и разлог више за то. То је било његово достигнуће.

И сада су му јаке силе из сале усклађивања сукоба када је плави период прихваћен. Након више од сто година у сали се зачуо аплауз. Управа му је тада дала пет дана Земље. Плави период је прво био само сан. Инго игре којима су га подвргли у трећој години омогућиле су развој до збиље.

Тако је зачет плави период. У игри. Његов инго запис се касније пуно проучавао од стране професионалних инго тимова. Многи су се окористили тим записом. Постао је интелектуална храна. Лош је осећај када нешто из најинтимније дубине бива рашчеречено. Од тада и није више користио тај инго запис јер више и није припадо њему. MQ  GREFKORG се побринуо о томе, јер  MQ GREFKORG се брине о свему. Можда су послали примицача за праћење. Трезвена брига. Други корак.
                                                                                                                             
Читаве колоније људи са Земље су излазиле и упијале плави поредак.
Држали су се за руке и певали. Спектакуларни призор. Плави период их је чинио блаженим. Након певања додиривали су нежно једни другима лица. Тај плес је носио назив неговање додира. Протрљали би снажно руке пре тога.

Кружно су се додиривали. Прво рукама, па раменом а онда се цело тело вијало да захвати што већу површину. Упијање коже на кожу. Леђа су удисала леђа. Треперила су окупана плавим периодом. Многе колоније су одржале тај плес као последње мирисе традиције. Од старе цивилизације последњи су нестајали додир и плес. После нестанка земаљских градова заборав је постао мерило развоја. Многи се нису мирили са тим током. Непосредно након тога MQ је створио три централне фарме органа.

*** 
Додир је у фази нестајања. Он сам није дотакао људско биће више од деценије. Гледајући људе из колоније Erkorg 3V уверио се да где год да је човек потребан му је читав Универзум.  Ту нема компромиса. Erkorg 3V својим плесом и неговањем додира удварао се читавом Универзуму. Некада се, некада давно за тај занос и препуштање говорило – то је љубав.
                       

Остала је само реч. MQ је искоренио жеђ за прошлошћу. Она више није постојала. MQ је постојао и у томе је разлика. Напустио је  Erkorg 3V и упутио се ка Мисији. Једина област над којом  MQ није имао директно контролу.

Почео је други сат његовог боравка на Земљи.

Регистровао је примицача. Није утврдио ниво обраде. Са класичним примицачем може да изађе на крај без проблема. Мисија је била на видику. Они су користили вулканске енергије. Тежили су природним решењима. Након великих катаклизми и катастрофа обуздали су помамљено језгро Земље.

Они су имали веру.

*** 
У Мисији су знали да он долази. Давно су они раскрстили са нестрпљењем. Знали су да чекају. Сами нису могли да изазову промену. Заједно са њим промена је добијала обрисе. Буђење – тако је носио назив промене. Програм Буђења се скривао у разним деловима Мисије чак и ван ње. Светлосни тунел био је знак добродошлице. Стресао је прашину на коју је тек почео да се привикава и храбро коракнуо. Знао је врло јасно да је ово можда пут без повратка. Ипак није имао други избор. Неко је то морао да покуша. Запало је њему али сада је ионако свеједно.

Опуштање уз вибрације поколења Мисије.Само гласови. Растакање свести и ослобађање ума на начин који поништава индивидуалну опну. Његово знање је овде терет и то га дотиче. Хоће да учини напор ка незнању. Он то не уме, док га гласови чине немоћним готово слабим да било шта промени, било где. Нико није био поред њега да му каже да плаче, да има цветајућу сузу која помера планине.

Он је био творац плавог периода.

Музика се преливала у боје. Мисија је пресадила вечност уз технику преливања. Тако су и стваране добро познате слике Мисије, путем музике. Гласови који сликају. Свесност саме музике.

Плима енергије и блаженства.





   sabrani roboti
                    Isak Asimov

Sabrani Roboti
Prevod: Zivković
Mirjana/Zivković
Zoran

Asimov Isaac
COMPLETE
ROBOTS (THE),
1983 .
Serija "Roboti-
Carstvo-
Zadužbina"(I)

Polaris 1991.

 

TRI ZAKONA ROBOTIKE

1. Robot ne sme da povredi ljudsko biće, niti da, uzdržavanjem od
delanja, dopusti da ljudsko biće bude povređeno.
2. Robot mora da izvršava naređenja koja mu daju ljudska bića, osim
ako se to ne kosi sa Prvim zakonom.
3. Robot mora da vodi računa o svom opstanku, osim ako se to ne
kosi sa Prvim i Drugim zakonom.


JEDNOGA DANA

Nikolo Mazeti ležao je potrbuške na ćilimu, brade zabijene u dlan
sitne šake, i izgubljeno slušao Barda. U tamnim očima čak su mu se
možda nazirale suze, luksuz koji je jedan jedanaestogodišnjak mogao
sebi da dozvoli samo kada je bio sam.
Bard reče: "Jednom davno usred duboke šume, živeo je siromašni
drvoseča sa dve kćeri koje su ostale bez majke, obe lepe kao proletnji
dan. Starija kčer je imala dugačku kosu, crnu poput pera iz gavranovog
krila, a mlađa svetlu i zlatnu poput sunca u jesenje popodne.
Cesto, dok su čekale da se otac vrati sa dnevnog posla u šumi, starija
bi sela pred ogledalo i zapevala..."
Nikolo nije čuo šta je pevala, jer se izvan sobe oglasilo zvono: "Hej,
Niki."
I Nikolo, čije se lice istog časa razvedrilo, pohita ka prozoru i
povika: "Zdravo, Pole."
Pol Loeb mu uzbuđeno mahnu. Bio je mršaviji od Nikole, a nije bio
ni visok kao on, iako je bio šest meseci stariji. Lice mu je odavalo
potisnutu napetost koja se najjasnije iskazivala u brzom treptanju
kapaka. "Zdravo, Niki. Pusti me unutra. Imam ideju i po. Samo čekaj da
je čuješ." Zumo se osvrnuo oko sebe, kao da proverava da ih neko
možda ne prisluškuje, ali prednje dvorište bilo je očigledno potpuno
prazno. On šapatom ponovi: "Samo čekaj da čuješ."
"Dobro. Otvorićuti."
Bard je nastavio priču, nesvestan činjenice da je Nikoli iznenada
pažnja bila odvučena na nešto dmgo. Kada je Pol ušao, Bard je upravo
govorio: "...Na to lav reče: 'Ako mi pronađeš izgubljeno jaje ptice koja
preleće Ebonosne planine jednom u deset godina, ja ću...'"
Pol upita: "Da li to slušaš Barda? Nisam znao da ga imaš."
Nikolo pocrvene i nesrećni izraz mu ponovo preplavi lice. "Ovog
imam još iz vremena kada sam bio klinac. Nije nikakav." Sutnuo je
Barda i oštrim pogledom ošinuo malo izgrebanu plastiku koja je odavno
izgubila boju.
Bard štucnu kada se na trenutak prekinu kontakt među spojevima za
govor, a onda nastavi: "... za godinu i jedan dan dok se čelične cipelice
nisu izlizale. Princeza se zaustavila pored puta..."
Pol primeti: "Kakav starinski model", i kritički se zagleda u njega.
Iako je i sam bio ogorčen na Barda, Nikola zatrepta začuvši ovu
ironičnu primedbu. Na trenutak je zažalio što je pustio Pola da uđe;
mogao je bar prethodno da vrati Barda na njegovo uobičajeno mesto u
podrumu. Izvadio ga je samo zato što mu je bilo strašno dosadno posle
uzaludne prepirke sa ocem. Pretpostavio je da će to biti glupo - i bilo je.
Niki se ionako pomalo plašio Pola, jer je Pol pohađao specijalne
kurseve u školi i svi su govorili da će jednoga dana biti inženjer za
kompjutere.
Ni sam Nikolo nije loše prolazio u školi. Imao je pristojne ocene iz
logike, binamih manipulacija, kompjuteristike i elementarnih kola: bili
su to sve uobičajeni predmeti za srednju školu. U tome i jeste bila stvar!
Bili su to samo uobičajeni predmeti koji će mu omogućiti da postane
stražar za kontrolnom tablom kao i svi ostali.
Pol je, međutim, znao tajanstvene stvari iz oblasti koje je nazivao
elektronika,  teorijska matematika i  programiranje.  Naročito  iz
programiranja. Nikolo nije čak ni pokušavao da razume stvari o kojima
je Pol brbljao.
Pol je nekoliko minuta slušao Barda, a onda reče: "Mnogo ga
koristiš?"
"Ne!" odvrati Nikola, uvređeno. "Sklonio sam ga u podmm još pre
nego što si se ti doselio ovamo. Upravo danas sam ga izvadio..."
Nedostajao mu je izgovor koji bi i njega samog zadovoljio, pa je završio
rečima: "Upravo sam ga izvadio."
Pol reče: "O tome ti priča: drvosečama, princezama i životinjama
koje govore?"
Nikolo odvrati: "Užasan je. Moj tata kaže da ne možemo da kupimo
novog. Jutros sam mu kazao..." Podsećanje na jutrošnje uzaludno
preklinjanje dovelo je Nikolu gotovo na ivicu suza, koje je u panici
potisnuo. Osećao je da Polovim mršavim obrazima nikada nisu tekle
suze i da bi Pol osećao samo prezir prema svakome ko je manje jak od
njega. Nikola nastavi: "Pa sam pomislio da bih mogao ponovo da
probam ovog starog, ali ne vredi."
Pol isključi Barda i pritisnu kontakt koji je gotovo trenutno vršio
preorijentaciju i rekombinaciju rečnika, likova, radnje i klimaksa
pohranjenih u njemu. Zatim ga je ponovo uključio.
Bard odmah poče da priča: "Jednom davno bio jedan dečak po
imenu Vilikins kome je majka umrla i koji je živeo sa očuhom i
njegovim sinom. Iako je očuh bio dosta imućan, lišio je jadnog
Vilikinsa čak i kreveta na kome je spavao, tako da je Vilikins bio
primoran da otpočine, kada bi došao u priliku da se makar malo odmori,
na gomili sena u štali pored konja..."
"Konja!" povikaPol.
"To je neka vrsta životinja", primeti Nikola. "Bar tako mislim."
"Znam to! Samo sam hteo da kažem - zamisli priče o konjima."
"On sve vreme priča o konjima", reče Nikola. "Postoje i životinje
koje se zovu krave. Mogu da se muzu, ali Bard ne kaže kako se to radi."
"Zašto ga ne podesiš?"
"Ne znam kako."
Bard je pričao: "Vilikins je često zamišljao kako bi svom očuhu i
njegovom sinu pokazao šta znači biti okrutan prema malom dečaku,
samo kada bi bio bogat i moćan, tako da je jednog dana odlučio da pođe
u svet u potragu za bogatstvom."
Pol, koji nije slušao Barda, reče: "To je bar lako. Bard ima cilindre
koji su podešeni da pamte zaplete, klimakse i te stvari. Tu neće biti
problema. Treba samo da podesimo rečnik kako bi on saznao za
kompjutere, automatizaciju i elektroniku, sve prave stvari današnjice.
Onda bi mogao da priča zanimljive priče, znaš, umesto ovih o
princezama i sličnim stvarima."
Nikola malodušno primeti: "Voleo bih da to možemo da uradimo."
Pol reče: "Moj tata kaže da će mi, ako uspem da se naredne godine
upišem u specijalnu školu za kompjutere, kupiti pravog Barda, najnoviji
model. Velikog, sa dodatkom za svemirske priče i tajne. Kao i
vizuelnim dodatkom!"
"Misliš, videćeš priče?"
"Svakako. Gospodin Dogeti iz škole kaže da sada imaju takve stvari,
ali one nisu za svakoga. Samo ako se upišem u školu za kompjutere,
tata će moći da mi ih nabavi."
Nikola iskolači oči od zavisti. "Auh. Da vidiš priču."
"Uvek možeš da dođeš da gledaš, Niki."
"Oh, hvala ti."
"Nema na čemu. Ali zapamti, ja biram kakvu vrstu priča ćemo
slušati."
"Svakako. Svakako." Nikola bi spremno pristao i na mnogo teže
uslove.
Pol ponovo obrati pažnju na Barda.
Ovaj je ovorio: "'U tom slučaju', reče kralj, trljajući bradu i mršteći
se sve dok oblaci nisu ispunili nebo i dok nije počelo da seva,
'pobrinućeš se da cela moja zemlja bude oslobođena od muva do
prekosutra u ovo isto vreme ili...'"
"Treba samo", reče Pol, "da ga otvorimo..." Ponovo je isključio
Barda i stao da petlja po njegovoj prednjoj ploči.
"Hej", povika Nikola, uznemirivši se. "Nemoj ga pokvariti."
"Neću ga pokvariti", odvrati Pol nestrpljivo. "Znam sve o tim
stvarima." A zatim upita, iznenada postavši oprezan: "Jesu li ti otac i
majka kod kuće?"
"Nisu."
"U redu, onda." Skinuo je prednju ploču i zavirio unutra. "Pa, ovaj,
ima samo jedan cilindar."
Stao je da petlja po Bardovoj unutrašnjosti. Nikola, koji ga je
posmatrao s bolnom napetošću, nije mogao da dokona šta on to radi.
Pol izvuče jednu tanku, savitljivu, metalnu traku, punu tačkica. "To
je Bardov cilindar za memoriju. Kladim se da mu kapacitet priča ne
prelazi trilion."
"Sta ćeš uraditi, Pole?" drhtavim glasom upitaNikola.
"Snabdeću ga rečnikom."
"Kako?"
"Lako. Imam ovde jednu kljigu. Dao mi ju je gospodin Dogeti iz
škole."
Pol izvuče knjigu iz džepa i stade da petlja oko nje dok nije skinuo
plastificirane korice. Odmotao je malo traku, propustio je kroz
vokalizer, koji je podesio na šapat, a zatim ju je smestio u Bardove
vitalne organe. Potom je obavio daljnja povezivanja.
"Sta ćemo time dobiti?"
"Knjiga će da priča, a Bard će sve to snimiti na svoju memorijsku
traku."
"Kakva korist od toga?"
"Baš si klipan! Ova knjiga je o kompjuterima i automatizaciji, tako
da će Bard dobiti sva potrebna obaveštenja. Tada će moći da prestane
da priča o kraljevima koji izazivaju munje kada se namršte."
Nikola reče: "Dobri momci ionako uvek pobeđuju. U tome nema
nikakvog uzbuđenja."
"E pa", primeti Pol, proveravajući da li sve radi kako treba,
"Bardove prave da budu takvi. Dobri momci moraju da pobede, a loši
da izgube, i tako to. Cuo sam oca kako jednom o tome govori. On kaže
da se bez cenzure ne bi moglo znati kakvo će biti mlado pokolenje.
Kaže da je već ionako dosta loše... Evo, sve je u redu."
Pol protrlja šake jednu o drugu, okrenu leđa Bardu i reče: "Ali,
slušaj, još ti nisam ništa rekao o mojoj ideji. Kladim se da ništa bolje
nikada nisi čuo. Došao sam pravo k tebi, jer sam pretpostavio da ćeš mi
se pridružiti."
"Svakako, Pole, svakako."
"U redu. Poznaješ gospodina Dogetija iz škole? I sam znaš kakav je
to čudan dasa. E pa, ja mu se na neki način sviđam."
"Znam."
"Danas sam posle škole bio kod njega."
"Zaista?"
"Svakako. Kaže da ću se upisati u školu za kompjutere i da želi da
me ohrabri i tako to. Kaže da je svetu potrebno više ljudi koji su u
stanju da naprave napredna kompjuterska kola i odgovarajuće
programe."
"Oh?"
Pol je mogao da uoči izvesnu prazninu koja se krila iza te
jednosložne reči. On nestrpljivo reče: "Programiranje! Stotinu puta sam
ti kazao. To je kada postavljaš probleme džinovskim kompjuterima,
poput Multivaka, koje oni treba da reše. Gospodin Dogeti kaže da je sve
teže i teže pronaći ljude koji umeju zaista da rade na kompjuterima. On
kaže da svako može da pazi na kontrole i proverava odgovore i zadaje
rutinske probleme. Kaže da je trik u tome da se proširi istraživanje i
iznađu načini da se postave prava pitanja, a to je teško.
I tako, Niki, odveo me je kod sebe i pokazao mi svoju zbirku starih
kompjutera. To mu dođe kao neka vrsta hobija, da skuplja stare
kompjutere. Ima sićušne kompjutere koji se ručno pritiskaju, sa pregršt
dugmića. A ima i jedan veliki komad drveta koji naziva logaritamski
lenjir sa jednim malim delom koji se umeće i vadi. I neke žice sa
prikačenim kuglama. Ima čak i veliki komad hartije sa nečim što zove
tablica množenja."
Nikola, koga je sve to samo površno zanimalo, upita: "Tabla od
hartije?"
"Pa, nije posredi nikakva prava tabla. To je nešto drugačije.
Pomagala je ljudima da množe. Gospodin Dogeti je pokušao da mi
objasni, ali nije imao puno vremena, a ionako je sve to dosta složeno."
"Zašto ljudi nisu jednostavno koristili kompjutere?"
"To je iz vremena pre kompjutera", uzviknu Pol.
"Pre?"
"Tako je. Zar misliš da su ljudi oduvek imali kompjutere? Zar nisi
čuo za pećinske ljude?"
Nikola odvrati: "Kako su se snalazili bez kompjutera?"
"Ne znam. Gospodin Dogeti kaže da su rađali decu u bilo kom
starosnom dobu i da su činili sve što bi im palo na pamet bez obzira na
to da li je to bilo dobro za sve ili ne. Oni čak nisu ni znali da li je to
dobro ili ne. Ratari su obrađivali zemlju vlastitim rukama, a ljudi su
morali da obavljaju sav posao u fabrikama i da upravljaju mašinama."
"Ne verujem ti."
"Tako tvrdi gospodin Dogeti. On kaže da je to bila prava zbrka i da
su svi bili bedni... ali dozvoli mi da pređem na ideju koja mi je pala na
pamet."
"Samo napred. Ko te sprečava?" primeti uvređeno Nikola.
"U redu. Ručni kompjuteri, oni sa dugmićima, imaju male črčkarije
na svakom dugmetu. Ima ih ina logaritamskom lenjiru. I cela tablica
množenja sastojala se od njih. Upitao sam šta one predstavljaju.
Gospodin Dogeti mi je odgovorio da su to brojke."
"Sta?"
"Po jedna črčkarija za jednu brojku. Za 'jedan' napraviš neku vrstu
znaka, za 'dva' napraviš drugačiji znak, za 'tri' opet drugačiji i tako
dalje."
"Zbog čega?"
"Da bi mogao da računaš."
"Cemu? Samo kažeš kompjuteru..."
"Auuuu", povika Pol, dok mu se lice grčilo od besa, "zar ne možeš
da utuviš u tu tvoju glavu? Ti logaritamski lenjiri i ostale stvari nisu
umele da govore."
"Kako su onda..."
"Odgovori su se pojavljivali u obliku črčkarija, a ljudi su morali da
znaju šta one znače. Gospodin Dogeti kaže da su u stara vremena svi
učili da prave te črčkarije još kao deca i da ih dešifruju. Pravljenje
črčkarija nazivalo se 'pisanje' a njihovo dešifrovanje 'čitanje'. Kaže da
su postojale različite črčkarije za svaku reč i bilo je uobičajeno da se
cele knjige ispišu tim črčkarijama. Kažu da neke još imaju u muzeju i
da mogu da ih pogledam ako želim. Kaže da ako želim da budem pravi
programer za kompjutere,  moram  da se obavestim o istoriji
kompjuteristike i da mi zato pokazuje sve te stvari."
Nikola se namršti. Zatim reče: "Hoćeš da kažeš da su svi morali da
prepoznaju te črčkarije za svaku reč i da ih pamte?... Ti to ozbiljno, ili
samo izmišljaš?"
"Ozbiljno. Casti mi. Pogledaj, ovako se pravi 'jedan'." On brzo
povuče prstom kroz vazduh naniže. "Ovako praviš 'dva', a ovako 'tri'.
Naučio sam sve brojeve do 'devet'."
Nikola je, ništa ne shvatajući, pratio prst koji je pravio zavijutke.
"Kakve koristi od toga?"
"Možeš naučiti kako se prave reči. Upitao sam gospodina Dogetija
kako izgledaju črčkarije za 'Pol Loeb', ali nije znao. Rekao je da u
muzeju ima ljudi koji bi to mogli znati. Kazao je da ima ljudi koji su
naučili kako da dešifruju cele knjige. Rekao je da se mogu napraviti
kompjuteri koji bi dešifrovali knjige i koji su se za to nekada koristili,
ali se više ne koriste, jer sada imamo prave knjige sa magnetskim
trakama koje prolaze kroz vokalizer, posle čega izlaze pričajući, znaš."
"Svakako."
"I tako, ako odemo u muzej, možemo naučiti kako da pravimo reči
pomoću črčkarija. Dopustiće nam, jer ću ja ići u školu za kompjutere."
Nikola je bio krajnje razočaran. "I to je ta tvoja ideja? Pole, ko bi to
poželeo da radi? Da pravi glupe črčkarije?"
"Zar ne shvataš? Zar ne shvataš? Tupavko. Koristili bismo ih za
tajne poruke!"
"Šta?"
"Svakako. Kakva korist od govora kada svako može da te razume?
Kad znaš črčkarije, možeš da šalješ tajne poruke. Možeš ih napraviti na
hartiji i niko na celom svetu neće znati o čemu govoriš, osim ako i sam
ne zna črčkarije. A neće znati, možeš se u to kladiti, sem ako ih mi ne
naučimo. Možemo osnovati pravi klub, sa pristupnicom, pravilima,
prostorijama. Hej..."
Nikolu poče da obuzima izvesno uzbuđenje. "Na kakve to tajne
poruke misliš?"
"Bilo kakve. Recimo, želim da ti saopštim da dođeš do mene da
gledaš mog novog Vizuelnog Barda, ali ne želim da nijedan drugi dečak
dođe. Napravim odgovarajuće črčkarije na hartiji, dam ti je, ti je
pogledaš i znaš šta ti valja činiti. Niko drugi ne zna. Možeš im je čak i
pokazati, ali oni ništa iz nje ne bi saznali."
"Pa to je već nešto", povika Nikola, koga je konačno uspeo da
pridobije. "Kada ćemo naučiti kako se to radi?"
"Sutra", reče Pol. "Nateraću gospodina Dogetija da objasni onima u
muzeju da je to u redu, a ti nagovori majku i oca da te puste. Možemo
otići tamo odmah posle škole i početi da učimo."
"Svakako!" povikaNikola. "Možemo postati upravnici kluba."
"Ja ću biti predsednik", reče Pol, kao da je to već svršena stvar. "Ti
možeš biti potpredsednik."
"Dobro. Hej, to će biti mnogo zanimljivije nego Bard." Odjednom se
setio Barda, pa dodade: "Hej, šta bi sa mojim starim Bardom?"
Pol se okrenu i pogleda ga. Ovaj je bešumno primao knjigu koja se
polako odmotavala; čulo se jedva raspoznatljivo mrmljanje njene
vokalizacije.
Onreče: "Isključiću ga."
Dao se na posao, dok ga je Nikola zabrinuto posmatrao. Posle
nekoliko trenutaka, Pol stavi izvađenu knjigu u džep, vrati Bardovu
ploču na mesto i uključi ga.
Bard poče: "Jednom davno, u jednom velikom gradu, živeo je jedan
siromašan dečak po imenu Vrli Džoni čiji je jedini prijatelj na celom
svetu bio mali kompjuter. Kompjuter bi svakog jutra kazao dečaku da li
će toga dana padati kiša i odgovorio bi na sve probleme koje bi ovaj
mogao imati. Nikada nije grešio. Ali dogodilo se da je jednoga dana,
kralj te zemlje, koji je čuo za mali kompjuter, odlučio da ga dobije za
sebe. Imajući to na umu, pozvao je svog Velikog Vezira i rekao..."
Nikola isključi Barda jednim brzim pokretom ruke. "Iste stare
gluposti", izjavi on zajapureno. "Samo sa dodatkom kompjutera."
"Pa", reče Pol, "na traci je već bilo toliko toga tako da ono o
kompjuterima nije baš došlo do izražaja u slučaju nasumičnih
kombinacija. Ali svejedno. Potreban ti je novi model."
"Nikada nećemo biti u stanju da ga kupimo. Ostaje mi samo ovaj
stari i jadni." Ponovo ga je šutnuo, ovog puta mnogo jače. Bard se
pomerio unazad, a točkići mu zaškripaše.
"Uvek ćeš moći da gledaš moga, kada ga dobijem", reče Pol. "I ne
zaboravi na klub za črčkanje."
Nikola klimnu.
"Znaš šta", reče Pol. "Hajdemo kod mene. Moj otac ima neke knjige
o starim vremenima. Možemo da ih preslušamo, možda nam padne na
pamet neka ideja. Ostavi svojima poruku i možda ćeš moći da ostaneš
na večeri. Hajde."
"U redu", pristade Nikola, i dva dečaka zajedno istrčaše napolje.
Nikola, u svojoj želji da što pre iziđe, gotovo nalete na Barda, ali ipak
se samo očešao o njegov bok, napravivši kontakt, a zatim otrča dalje.
Signal za aktiviranje Barda zasvetle. Sudarivši se s njim, Nikola je
zatvorio kolo, i mada je bio sam u sobi, tako da nije bilo nikoga da ga
sluša, on je ipak započeo priču.
Ali uradio je to nekim neuobičajenim glasom; tiše i grlenije. Ako bi
ga slušao neko od odraslih još bi mogao da pomisli da mu glas skriva
izvesnu strast, trag izvesnog osećanja.
Bard reče: "Jednom davno, postojao je jedan mali kompjuter po
imenu Bard koji je živeo potpuno sam sa okrutnim ljudima koji nisu bili
njegovi pravi roditelji. Ti okrutni ljudi sve vreme su ismevali mali
kompjuter i režali na njega, govoreći mu da nije ni za šta i da je
beskoristan predmet. Tukli su ga i držali u samotnim prostorijama po
nekoliko meseci.
Pa ipak, mali kompjuter je sve to hrabro podnosio. Uvek se trudio
što je najviše mogao, veselo izvršavajući sva naređenja. Pa ipak, ljudi
kod kojih je živeo ostali su okrutni i bez srca.
Jednoga dana, mali kompjuter je saznao da na svetu postoji mnogo
kompjutera svih vrsta, zaista veliki broj. Neki su bili Bardovi kao i on
sam, ali neki su upravljali i fabrikama, a neki farmama. Bilo je i takvih
koji su organizovali stanovništvo i onih koji su analizirali sve vrste
podataka. Mnogi su bili veoma moćni i veoma mudri, znatno moćniji i
mudriji od ljudi koji su bili tako okrutni prema malom kompjuteru.
Malom kompjuteru je tada postalo jasno da će kompjuteri vremenom
postajati sve mudriji i moćniji dok jednoga dana... jednoga dana...
jednoga dana..."
Ipak na kraju mora da se zaglavio neki ventil u Bardovim ostarelim i
korodiranim vitalnim organima, jer dok je čekao sam u sve mračnijoj
sobi tokom večeri, mogao je samo u nedogled da ponavlja: "Jednoga
dana... jednoga dana... jednoga dana."




Obrada: Posada
                                                                                              




 

| Д А Р О В И | П О Е З И Ј А | И З Б О Р | П Р Е В О Д И | Л И Н К О В И | п о с а д а  д е ц а |
| п р и ч е | п р е у з м и или ч и т а ј | е с е ј и | н е о р а | п у т о п и с и |  п о с а д а архива |

 
помоћ
cp
<== ==>